Fotografija govori više od tisuću riječi (16)

Komunikacija sadrži sadržajni, ali i međuljudski aspekt. Ako nekom kažem „ molim te donesi mi pivu iz frižidera“, to je sadržajni čimbenik koji govori o tome da sam žedan. Međuljudski aspekt krije se u tome, što otkriva da ja imam „moć“ nekom narediti da upravo to i izvrši. Na sličan način, po mom mišljenju, i fotografija posjeduje tu neku stanovitu moć.

Fotografija kao nastavak komuniciranja drugim sredstvima

Komunikacija sadrži sadržajni, ali i međuljudski aspekt. Ako nekom kažem „molim te donesi mi pivu iz frižidera“, to je sadržajni čimbenik koji govori o tome da sam žedan. Međuljudski aspekt krije se u tome, što otkriva da ja imam „moć“ nekom narediti da upravo to i izvrši.

Na sličan način, po mom mišljenju i fotografija posjeduje tu neku stanovitu moć.

Razlikujemo fotografije kojima smo željeli nešto zabilježiti, fotografski registrirati i one kojima smo nastojali prikazati neki odnos.

U takozvanoj fototerapiji, terapeut značajnu pozornost daje činjenicama, kao što su položaj određene osobe na slici (zašto je smještena u središtu ili skroz na rubu, gdje stoji supruga i djeca i sl.), a što je u potpunosti isključeno iz slike… Tako i fotografija govori o međusobnim odnosima, u ovom slučaju u obitelji.

Čak i model fotografskog aparata kojim se fotografira, dosta govori o njegovom vlasniku, naravno ako nije profesionalac. Kupivši skup aparat, „poznatu marku“, to je istovremeno i informacija o tome da je vlasnik imućniji, odnosno da cijeni skupe, kvalitetne i poznate stvari.

Ovdje se može govoriti i o tehničkoj kompetenciji. Primjerice, ako posjeduje neki specijalni objektiv (koji, istini za volju treba samo profesionalcima). On međutim zna, o tome je čuo, čitao, da to vrijedi, on to mora imati. Istina, nije mu baš jasno za što će rabiti taj objektiv, koliko često bi mu trebao.

Mogli bi reći,odnosno usporediti to s nečim što je nama puno bliže, sa skupocjenim satovima. To sve dosta govori o vlasniku.

Kako možemo promatrati ulogu fotografa neprofesionalca?

a) Kao obiteljskog  fotografa koji fotografira događaje u obitelji, svečanosti, putovanja…

b) Kao istraživača, nekog koji nešto otkriva, izvještava o nečem ili nekome, što je drugima nepoznato. „Fotografi“ koji tako pristupaju fotografiranju bivaju prihvaćeni kao neke važne osobe, pripušteni su na važna događanja, jer oni nešto otkrivaju i za one koji takvom događaju ne mogu nazočiti, primjerice članovima obiteljskog kruga.

b) Kao „špijuna“ na obiteljskim svečanostima. Oni su uvijek tu, u nekom drugom planu, no sve vide, sve fotografiraju, pa i ono što drugi ne primjećuju.

Biti profesionalac-fotograf, reportažni, novinski, ipak je nešto drugo, no o tome više sljedeći puta.

(nastavak slijedi)

Krešimir Mikić