Fotografija govori više od tisuću riječi (15)

Sigurno i vi pripadate nekoj grupi, klubu, organizaciji? Sigurno ste i vi nekad snimani u okružju te cijele grupa, bili ste jedan od sudionika grupnog portreta? S nekima od ljudi koji su snimljeni možda i niste baš željeli stajati, odnosno biti na istoj slici, a s nekima jeste. Ne događa se slučajno da neke „važne“ osobe pozicioniramo u središte fotografije, a za neke, kao da su rezervirani rubovi. Uobičajeno je (to je ispravno ili nije?) da se kod snimanje grupe poštuje neki red, neka pravila (tko ih je stvorio i zašto?).

Društveni odnosi i fotografija

Sigurno i vi pripadate nekoj grupi, klubu, organizaciji? Sigurno ste i vi nekad snimani u okružju te cijele grupa, bili ste jedan od sudionika grupnog portreta?

S nekima od ljudi koji su snimljeni možda i niste baš željeli stajati, odnosno biti na istoj slici, a s nekima jeste. Ne događa se slučajno da neke „važne“ osobe pozicioniramo u središte fotografije, a za neke, kao da su rezervirani rubovi. Uobičajeno je (to je ispravno ili nije?) da se kod snimanje grupe poštuje neki red, neka pravila (tko ih je stvorio i zašto?).

Neke se pak osobe „guraju“ na fotografiji, kako bi zauzele optimalno mjesto. Zanimljivo je primjerice kako je mali Hitler na školskim grupnim fotografijama, još u mladosti zauzimao centralno mjesto.

Kad smo pohađali školu pitali su nas kraj koga bi željeli sjediti u razredu, u klupi. Nije to bilo baš beznačajno pitanje. Ono dosta govori o socijalnim odnosima. Ništa drugačije nije ni pri fotografiranju.

U ovom kontekstu nije beznačajno, kako se u pojedinoj zemlji štiti pravo na privatnost, pa tako i na privatnost u fotografiji. Ako je privatnost u nekoj zemlji zaštićena, pojedincu će biti svejedno kako je fotografiran. Problemi nastaju u onom trenutku kad je fotografija javno objavljena, primjerice u novinama ili nekom časopisu, kad je neki stranac (fotograf) ušao u našu intimu, u naše spontano ponašanje. Tada je privatnost narušena.

Plemenske kulture ne posjeduju svijest o stvarima kao što je Copyright i ne razmišljaju o tome, hoće li možda njihova fotografija osvanuti u nekoj knjizi kao primjer „primitivnog“ čovjeka.

Isto tako kulture koje dolaze u kontakt sa strancima, primjerice turistima, počinju se zanimati za fotografsko snimanje i žele, ako je to ikako moguće, naplatiti dozvolu da budu fotografirani, a nakon toga razmišljaju koliko je cijena bila adekvatna.

Svakako je vrijedno pozornosti koliko jedna fotografija govori o ljudskim odnosima. Primjerice dragu osobu često fotografiramo kraj neke znamenitosti, zgrade ili skulpture. Time želimo naglasiti koliko nam je ta osoba važna, koliko ju smatramo atraktivnom.

Slično je i s fotografijama nagog tijela, aktovima. Kad netko vidi takvu snimku, kao da mu snimana osoba želi pokazati, što je sve spremna učiniti za svog partnera.

Zar nije nešto slično s fotografijama na stolu u uredu. One kao da javno svjedoče o tome koliko smo povezani s obitelji, pa i u našem poslovnom okružju?

Krešimir Mikić

(nastavak slijedi)