Fotografija govori više od tisuću riječi (13)

Razmišljajući o fotografskom snimanju, moramo biti svjesni činjenice da, kako je sam čin okidanja fotografskog aparata trenutačan, kao posljedicu sobom može donijeti i neke nesporazume. Pri tome kod fotografiranja portreta najčešće mislimo na izraz lica, mimiku...

Netipična portretna fotografija

Razmišljajući o fotografskom snimanju, moramo biti svjesni činjenice da, kako je sam čin okidanja fotografskog aparata trenutačan, kao posljedicu sobom može donijeti i neke nesporazume. Pri tome kod fotografiranja portreta najčešće mislimo na izraz lica, mimiku…

Naime, fotografski snimak je nastao u malenom dijelu sekunde, u jednom kontekstu, izolirano , i možda, odnosno sigurno u nekom drugom, neće biti doživljen na identičan način. Čak bi se moglo reći da je ta fotografija, neovisno koliko je studiozno pripremano fotografiranje, ipak rezultat slučaja. Tada nestaje tipičan izraz lica neke osobe i stoga možemo govoriti o netipičnosti.

Sjetimo se samo čestog zahtjeva, mogli bi reći i stanovitog terora, da se model (snimana osoba) nasmije. Zar tako isforsirana radost i zadovoljstvo nisu falsifikat? Još je dobro kad ovaj zahtjev ne rezultira ljutnjom osobe koju fotografiramo.

Možda će nekom ovo zvučati kao profesionalni grijeh: namještena, aranžirana fotografija, ipak će prikazati uobičajen izgled osobe, dok „ uhvaćena“ poglavito prikazuje emocije. Mogli bi reći neku „svjesnu, isforsiranu grimasu“.

Primjer: snimili ste osobu kako briše nos ili objeduje. To su ipak neuobičajeni pokreti, čak i onda kad fotografiramo nama poznato lice. Ako je k tome lice fotografirano objektivima različitih žarišnih duljina ili pri različitim postavkama svjetla, odnosno ako se mijenja kut snimanja, zaista može doći i do krajnjih situacija, da nama poznato lice na fotografiji postane jedva prepoznatljvo.

Stoga pri portretnoj fotografiji, možda više nego kod ostalih motiva, treba „učiti gledati“, uočavati promjene koje su nastupile, neovisno što inače, fotografiranu osobu dobro poznajemo, „često ju vidimo“. Treba se čuvati takvog zaključka, odnosno sigurnosti, kako svakodnevno ne bi prevladalo i da nas zbilja učini slijepima pri zdravim očima, tako da više i ne primjećujemo fotografsku nadgradnju, vizualne transformacije.

Fotografija nije mehanička preslika, odnosno reprodukcija, koliko god može biti i dokumentarna. To je uvijek fotografsko viđenje, fotografska reprodukcija zbilje, pa tako i ljudskog lica.

(nastavak slijedi)

Krešimir Mikić