Fotografija govori više od tisuću riječi (1)

Započinje nova serija članaka o fotografiji u kojoj ćemo se baviti raznim pitanjima. Primjerice: kako se biraju fotografski motivi, što povezuje fotografa i fotografirane motive (osobe), što doživljavamo kod gledanja osobnih ili tuđih fotografija, kako se fotografijom postiže učinak promidžbe, odnosno kako fotografiranjem možemo unaprijediti svoj život, učiniti ga intenzivnijim...

Uvod

Započinje nova serija članaka o fotografiji u kojoj ćemo se baviti raznim pitanjima. Primjerice: kako se biraju fotografski motivi, što povezuje fotografa i fotografirane motive (osobe), što doživljavamo kod gledanja osobnih ili tuđih fotografija, kako se fotografijom postiže učinak promidžbe, odnosno kako fotografiranjem možemo unaprijediti svoj život, učiniti ga intenzivnijim…

Ljudsko sjećanje predstavljaju slike, ljudi misle i sjećaju se praktički najčešće u slikama. Ako o dragom pokojniku posjedujemo neke fotografije ili nažalost ne, to će poglavito određiti naše sjećanje. U psihologiji se također izučava medij fotografije, obzirom na istraživanja koji je utjecaj fotografije na ljudsko ponašanje i život uopće.

Kad primjerice vidimo ogromnu zmiju u zbilji, to svakako nije isto iskustvo kao kad je ona snimljena na fotografiji i kad sada promatramo tu fotografiju. To jasno treba reći.

Međutim, svijet fotografije je jedna vrsta rituala. Ako spomenemo nešto izvan svijeta fotografije, to je primjerice trenutak izmjene prstenova kod zaručnika ili oženjenih osoba. To je simbolička gesta koja ima neko značenje unutar rituala vjenčanja. Kad na slici (fotografiji) vidimo taj isti prizor, kao promatrači postajemo svjesni činjenice, što je to značilo fotografiranim osobama.

To je posebice bilo značajno kod portretne fotografije, kad su se primjerice osobe fotografirale u uniformi, kako bi time svima dali do znanja koliko im je to važno zbog društvenog statusa. Danas je situacija ipak drugačija. Iako o svadbenim fotografijama možemo govoriti sa stanovitom zadrškom, danas se u osobnim albumima ili mapama na računalu, češće nalaze snimke s godišnjih odmora. To je nešto što bi mogli nazvati „srećom privatnosti“. Ležati na suncu i „pržiti se“ nije baš nešto ugodno, ali kad je o fotografiranju riječ, upravo to predstavlja za mnoge vizualizaciju odmora.

Nekada se smjelo fotografirati, primjerice, svadbeni čin, samo izvan crkve. Danas, međutim to je postao sastavni dio obreda u crkvi. Reakcija fotografa u pravom trenutku i zabilježba tog trenutka, podiže taj trenutak da izuzetnog značaja.

Fotografija je sjećanje, dokument i dokaz, ali u tom trenutku u sebi ima i nešto „sveto“ (molim da se krivo ne shvati), dio samog ćina. Akt krštenja, svete potvrde i ženidbe u svojem značaju ima puno dodirnih točaka s fotografiranjem. Sve je to ritual. Važan, jednako i za vjernike i one koji to nisu, za one koji poštuju fotografiju i one koje ona ne zanima.

Kod športa pak kad se fotografira pobjeda, pobjednički uspjeh, ponovo je riječ o jednom fotografskom fenomenu. Vrlo često kad se fotografiraju takve situacije, odnosno protagonisti tih događanja, pred fotografskim aparatom, ono što vidimo su neprirodni izrazi uskraćeni za iskazivanje spontanih emocija. Ili, najčešće športaši, pokazuju neobične pokrete, ili gledamo grljenje sviju, što su tradicionalni oblici iskazivanja sreće i veselja, odnosno uspjeha. To je mala „kazališna predstava“ za fotografiranje koja bi trebala izraziti emocije. Koliko su te emocije stvarne, kao da nije važno. U zbilji iza takvih „veselih“ snimanja, krije se uzbuđenje, nervoza, stres.

Nekada, kad se u nekom mjestu, primjerice afričkom selu pojavio fotograf, to je značilo „čudo“. Stanovnici tog sela odjednom su si postali važni, netko ih snima. Oni će se pojaviti negdje izvan svog mjesta stanovanja. Danas, oni vrlo dobro znaju da su dio svijeta, svjesni su fotografskiog aparata, satelitske televizije, računala i mobitela. Sve se promijenilo. I tako je i fotografija postala nešto drugo…

Krešimir Mikić
(nastavak slijedi)