Elena Filatova – Vučja zemlja

Sjećate li se nuklearne katastrofe iz Černobila? Jeste li se zapitali što je sada tamo?
Hrabra (čitaj luda) istraživačica Elena Filatova donosi detaljne fotoreportaže s lica mjesta. Sve što joj treba je motocikl, fotoaparat i naravno, Geigerov brojač.

Ljubav prema motorima kao glavni motiv ove pustolovine  – www.elenafilatova.com

Elena Filatova Vladimirovna, tridesetneštogodišnjakinja iz Kieva, obožavateljica motocikala i kolekcionarka ratnih artefakata, redovito posjećuje Vučju zemlju, područje evakuiranih gradova i sela u blizini Černobila izbrisano s karti, na tromeđi triju bivših sovjetskih republika. Budući da joj je otac nuklearni znanstvenik, uvidjela je da je uz dovoljne mjere opreza posjet tim područjima moguć. I tako je krenulo. Osedlala je svoj motocikl i uputila se u radioaktivno područje. Prvotna namjera joj je bila voziti se nesmetano punim gasom bez straha od drugih vozila i policije. Čak je postavljala i balvane preko ceste kao oznake, koje nitko nije imao maknuti niti nakon što se par godina kasnije vratila na isto mjesto. Međutim, prvotna namjera se proširila te je počela raditi reportaže kako bi osvjestila ostatak svijeta.

Kako je put moguć budući je područje kontaminirano ? I to još na motoru ? Laički objašnjeno radijacija se svodi na alfa i beta čestice te gama zračenje. Najopasnije je gama zračenje, kojemu čovjek može biti izložen u određenoj količini, prije nego što doza postane smrtna. Kako je glavni izvor gama zračenja zatrpan sa eksplodiranim reaktorom u takozvanom Sarkofagu , jedina prijetnja su alfa i beta čestice koje su opasne u malim količinama, ako se udahnu, jer počinju razarati organizam iznutra. Te čestice su bile raznešene vjetrom  po tlu Vučje zemlje. Većina je već upijena u tlo, tako da je lutanje tim područjem uz Geigerov brojač moguće.

Sarkofag, Geigerov brojač i Elena – www.elenafilatova.com

Elena redovito posjećuje “zabranjenu zonu” i radi reportaže iz godine u godinu. Cilj joj je informirati ostatak svijeta o katastrofi koja se desila, te pomoći ljudima koji žive na rubovima tih područja. Podsjetimo se, taj dio Ukrajine poznat je po vrlo plodnoj zemlji koji je bio poznat kao žitnica Europe. 40% svjetske količine crnice je bio pohranjen na tom području. Ako bi uboli štap u tu zemlju , počeo bi rasti. Nažalost, sad je to otrovana zemlja, prepuštena prirodi da sanira ljudsku glupost. Procjenjuje se da treba proći oko 600 godina, da se područje prirodnim putem dekontaminira.

Ulaz u Pripyat, grad gromoglasne zlokobne tišine – www.elenafilatova.com

Mrtvi grad, oronule zgrade i priroda koja buja – www.elenafilatova.com

Ruševine i pregršt zlokobnih znakova – www.elenafilatova.com

Detalj iz žurno evakuiranog doma – www.elenafilatova.com

Što se desilo s ljudima ? Sretnici koji nisu preminuli uslijed radijacijske bolesti preseljeni su u Kijev. Međutim tranzicija iz ruralne u urbanu sredinu je bila za većinu tog pučanstva nepremostiva. Ruralna sredina je religiozna, orijentirana prirodi i govori ukrajinski, dok je bezbožna, materijalistička urbana sredina govorila ruski. Neki su se vratili u rodni kraj i preminuli od radijacije. Drugi su se propili uslijed nostalgije. Jedino su mladi mogli prihvatiti novu sredinu.

Izvor :  www.elenafilatova.com