Ekspozicija

Nabavili ste fotoaparat koji je opremljen s tisuću mogućnosti promjene svakojakih parametara. Sve je spremno za veliku avanturu. Kartice su prazne i baterije su pune. Ispred vas osvanuo je prizor kakav se može samo sanjati. Sve je savršeno i na svom mjestu. Fokus je podešen da istakne upravo ono što vaša pažnja nastoji prenijeti vašoj publici. Kažiprst pritišće okidač i… ????!!! Ništa se ne vidi? Sve je progutala tama ili je sve nestalo u sprženoj bjelini? Sva tehnička podrška i kreativni napori mogu završiti u Recycle binu tj. otpadu ako nam je ekspozicija pogrešna.

Ekspozicija je ukupna količina svjetla kojoj je dopušteno da padne na fotografski medij (film ili senzor). Ekspozicija se mjeri u lukssekundama i određuje se iz ekspozicijske vrijednosti (EV – engl. exposure value) i svjetline prizora. EV su sve kombinacije brzine zatvarača i otvora zaslona (f) koje daju istu količinu svjetla. Važno je napomenuti da sve kombinacije postavki na fotoaparatu koje daju istu ekspoziciju neće proizvesti i istu sliku.

speed_01
Snimamo li nešto većim brzinama zatvarača dobit ćemo “zamrznute” prizore, a sporijim vremenom eksponiranja dobit ćemo razmazane plohe (zamućenje gibanja – engl. motion blur). Isto tako mali otvor zaslona dati će veću dubinsku oštrinu, dok će veliki otvor zaslona zamutiti sve osim onoga što se nalazi u malom opsegu prihvatljive oštrine.

Reciprocitet

Kombinacije brzina zatvarača, otvora zaslona i ISO osjetljivosti su međusobno recipročno ovisne. Ako je npr. svjetlomjer  fotoaparata pri ISO 100 i otvoru zaslona f:1.4 odredio brzinu zatvarača od 1/1000s, promjenom otvora zaslona na f:2 dvostruko (tj. za jedan korak) smanjujemo količinu svjetla i brzina zatvarača pada na 1/500s za istu ekspoziciju .
(Otvor zaslona objektiva (blenda) je broj koji označava omjer žarišne duljine objektiva i površine otvora objektiva kroz koji ulazi svjetlo. Izražava se jednim brojem zbog jednostavnosti iako je to zapravo razlomak 1/x. Za dvostruko manji intenzitet svjetla prethodna veća vrijednost ne množi se sa 2, već se množi sa 1,41, pa se otvor zaslona mijenja kao 1; 1,4; 2; 2,8; 4; 5,6; 8; 11; 16; 22; 32 itd.).

Brzina zatvarača 1/1000 1/500 1/250 1/125 1/60 1/30 1/15 1/8 1/4
Otvor zaslona
ISO 100
f:1,4 f:2 f:2,8 f:4 f:5,6 f:8 f:11 f:16 f:22
Otvor zaslona
ISO 200
f:2 f:2,8 f:4 f:5,6 f:8 f:11 f:16 f:22 f:32
Otvor zaslona
ISO 400
f:2,8 f:4 f:5,6 f:8 f:11 f:16 f:22 f:32 f:45

Svaka slijedeća veća ili manja vrijednost (korak) svih triju parametara o kojima je zavisna ekspozicija propušta dvostruko manje/više svjetla na film/senzor. Isto tako je i s EV skalom, ali ona raste za 1 tj. dvostruko svijetliji prizor od 11 EV je 12 EV.
Postoje i finije podjele za 1/3 ili 1/2 koraka ili još finije, pa se kod nekih fotoaparata može vidjeti ekspozicija 1/1256s, ali za lakše računanje uzimaju se cijeli koraci i njihove polovične ili trećinske vrijednosti.

kont_01
U fotografskom žargonu ekspozicija znači i jedan ciklus zatvarača (npr. duga ekspozicija je kada se snima u uvjetima slabog svjetla, višestruka ekspozicija je kada snimamo isti prizor s više uzastopnih okidanja itd.).

Korektna ekspozicija je ona s kojom se bilježi ono što je fotograf htio izraziti fotografijom. Konačni rezultat ovisan je od četiri glavne postavke: ISO osjetljivosti medija na kojem se bilježi snimka, brzine zatvarača, otvora zaslona, tj. blende, i dinamičkog raspona senzora (ili filma). Dinamički raspon* (dinamika) medija s kojim radimo važan je faktor za kvalitetu fotografije. Što je veći dinamički raspon više će se detalja zabilježiti na fotografiji u uvjetima visokog kontrasta. Dinamički raspon se može izraziti u EV. Dinamički raspon ljudskog oka je 24 EV, (negativ) filma je 17 EV, full-frame senzora 14 EV, APS senzora i dijapozitiv filma 10-12 EV, malih senzora na kompaktnim fotoaparatima 8 EV. Kada je kontrast veći od dinamičkog raspona senzora pribjegavamo raznim trikovima kako bismo ujednačili kontrast. Jedan od njih je postavljanje ND gradacijskog filtera ispred objektiva (zatamnjivanje presvjetlih dijelova) ili BKT opcija višestrukih snimaka s različitim ekspozicijama koji se naknadno povezuju u jednu snimku visokog dinamičkog raspona (HDR).
Histogram je jedno od pomagala koje nam može pomoći u odluci kako eksponirati. Histogram može pokazati u kojem opsegu je dinamički raspon senzora usklađen s dinamikom prizora).

Svjetlomjer

Uspješno određivanje pravilne ekspozicije uvelike ovisi o napravi koju danas posjeduje većina fotoaparata, a to je svjetlomjer. Postoji više načina mjerenja svjetla. Osnovni su mjerenje upadnog svjetla (mjerenje jačine izvora svjetla) i mjerenje reflektiranog (odbijenog) svjetla. U fotoaparatima je ugrađen svjetlomjer koji mjeri reflektirano svjetlo, a može mjeriti različite dijelove prizora za određivanje točne ekspozicije. Obično su to tri načina: spot mjerenje (mjerenje točke 3% ukupne veličine senzora), evaluacijsko mjerenje (prosječna vrijednost cijelog prizora) i mjerenje s težištem na centru prizora. Sve tri metode daju dobre rezultate kod određenih situacija.

Spot (1mjerenje se koristi pri snimanju ekstremnih situacija (protusvjetlo – izvor svjetla uperen u “oči”), za izdvajanje tamnih ili svijetlih dijelova iz prizora i sl.

Evaluacijsko mjerenje (2) je najtočnije kod motiva koji su u dinamičkom rasponu senzora. Evaluacijsko mjerenje uzima srednju vrijednost između najsvjetlije i najtamnije točke prizora i usklađuje ekspoziciju prema 18% sivoj plohi. Pogrešno mjeri pri situacijama gdje su velike svijetle plohe (npr. snijeg – potrebna je kompenzacija od +1do +2 EV, jer u protivnom snijeg ispadne sivim, ili fotografiranje crne odjeće – potrebna je kompenzacija od -1 do -2 EV jer u protivnom crni odjevni predmeti postaju sivi).

Mjerenje s težištem na centru (3) koristi se pri snimanju portreta i u situacijama gdje je važno korektno eksponirati centralni motiv.

Memoriranje izmjerenih ekspozicijskih vrijednosti

Izmjerene vrijednosti ekspozicije mogu se trenutno memorirati pritiskom na gumb AE-L (engl. autoexposure lock – blokiranje automatskog mjerenja svjetla – na slici gore lijevo), koji imaju bolji fotoaparati (kod Canon fotoaparata označen je asteriskom * i služi i za memoriranje bljeska bljeskalice). Blokiranjem i memoriranjem izmjerenih ekspozicijskih vrijednosti omogućuje nam rekomponiranje scene, u situacijama kada svjetlomjer nesmije automatski mjeriti  prizor koji se nalazi u okviru tražila. To je korisno kod spot mjerenja svjetla ili kod snimanja u protusvjetlu. Naciljamo objekt koji želimo korektno eksponirati, pritisnemo gumb AE-L (odnosno * kod Canona) i po želji rekomponiramo kadar.

lepitir
Samo je središnja fotografija korektno eksponirana. Lijeva je podeksponirana, a desna je nadeksponirana.

lepitir_02
Naknadnom obradom moguće je donekle ispraviti pogreške loše ekspozicije, no to je degradacija kvalitete. Zamjetan je gubitak detalja i finih tonalnih prijelaza.

Podekspozicija i nadekspozicija

Fotografija se može nazvati podeksponiranom kada joj nedostaje detalja u tamnim dijelovima, a nadeksponiranom kada nema detalja na svijetlim dijelovima (“spržene” plohe), što je česta pojava kod digitalnih medija zbog malog dinamičkog raspona. Podeksponirane i nadeksponirane fotografije teško je spasiti jer nedostaju informacije kojima bismo ispunili plohe bez detalja.

Kompenzacija ekspozicije (+/-)

Sustav za mjerenje svjetla u fotoaparatu teži odrediti srednju vrijednost svjetline prizora ili svjetline dijela koji mjeri i prema tom podatku podešava parametre brzine zatvarača, otvora zaslona i ISO osjetljivost da bi dobio tzv. srednje sivi ton (18% sivo). Svjetlomjer, naravno, ne zna koji dio prizora je nama važan i ako nam je glavni motiv preeksponiran ili podeksponiran možemo kompenzirati ekspoziciju (u većini današnjih fotoaparata to se postiže preko jednostavnih komandi zakretanjem kontrolnog kotačića ili pritiskom na tipke). Kompenzacija ekspozicije je kalibrirana u ekspozicijskim vrijednostima ili EV, gdje +1 EV znači da kompenziramo nadekspozicijom (ako nam je fotografija pretamna), a -1 EV je kompenzacija podekspozicijom. (ako nam je fotografija presvijetla).

Načini mjerenja svjetla

Fotoaparati koji omogućuju odabir načina mjerenja svjetla uglavnom imaju moggućnosti postavljanja sljedećih načina:

Ručna (manualna) kontrola ekspozicije (M – 1)

Želimo li potpunu kontrolu nad ekspozicijom možemo koristiti ručno podešavanje svih parametara. Kao pomoć kod određivanja optimalne ekspozicije može nam poslužiti svjetlomjer u fotoaparatu ili vanjski svjetlomjer ili skala EV vrijednosti i parametara.

Prioritet otvora zaslona objektiva (A tj. Av postavka – 2)

Ovaj način rada je poluautomatski. Fotograf odabire otvor zaslona o kojem ovisi svjetlosna moć, tj. brzina objektiva, oštrina i regulacija dubinske oštrine, a sustav mjerenja u fotoaparatu određuje brzinu zatvarača (i ISO, ako je uključena opcija ISO auto). Želimo li manju dubinsku oštrinu, otvor zaslona mora biti veći (npr. f/1,4 ili f/2,8 ili f/4).

Prioritet brzine zatvarača (S tj. Tv postavka – 3)

I ovaj način rada je poluautomatski. Fotograf odabire brzinu zatvarača o kojoj ovisi “zamrzavanje” odnosno zamućivanje pokreta, a sustav mjerenja svjetla u fotoaparatu određuje otvor zaslona (i ISO, ako je automatski). Koristi se npr. kod sportske fotografije, gdje kontroliramo zamućenost ili zaustavljanje pokreta, ovisno o tome želimo li naglasiti brzinu ili, primjerice, emociju. Želimo li oštre fotografije bez zamućenja uzrokovanog potresanjem pri fotografiranju “iz ruke” trebamo primjeniti pravilo: najmanja brzina zatvarača je približno jednaka žarišnoj duljini objektiva kojim snimamo prizor (za 200mm to će biti 1/250s, za 80mm 1/80s i sl.). Fotoaparati i objektivi koji imaju redukciju potresanja mogu produžiti vrijeme eksponiranja do 3EV, pa će nam za oštru snimku “iz ruke” objektivom žarišne duljine 200mm biti dovoljna i 1/60s. Pri tom je potrebno imati na umu da će se nepokretni objekti zabilježiti oštro, no objekti koji se brzo kreću mogli bi se zabilježiti neoštro.

Programska (P – 4) i automatska ekspozicija (Auto – 5)

Mnogi fotoaparati imaju selektor za biranje načina rada i mjerenja svjetla. Postavljanjem selektora na AUTO fotoaparat je u automatskom načinu rada gdje se ISO, brzina zatvarača, otvor zaslona, fokus i uporaba bljeskalice za dosvjetljavanje prizora određuje na temelju uputa koje su u programu fotoaparata. Automatska ekspozicija je primjerena za “naciljaj i snimi” situacije, tj. slučajne rezultate. Upravljanje mjerenjem svjetla u modernim fotoaparatima je izvanredno (npr. fotoaparat sam pronalazi ljudsko lice u kadru i na njemu određuje mjerenje i sl.), no fotoaparat ipak ne zna što je autor htio reći. Automatika ima odlične algoritme i svakoga dana je sve zamršenija, no za potpuno samostalno kreativno fotografiranje potrebno je naučiti kako kontrolirati fotoaparat.

Kod P postavke (Program) fotograf bira ISO (osim ako je automatski, što se može isključiti), uporabu bljeskalice, kompenzaciju ekspozicije itd. Automatika je usmjerena na proizvoljno određivanje otvora zaslona i brzine zatvarača, što se kod nekih fotoaparata može dodatno kontrolirati kao da smo u načinu prioriteta otvora zaslona. U ovom načinu rada kod nekih fotoaparata uključit će se i kontroladubinske oštrine uz prepoznavanje motiva koji snimamo (što će nam biti od koristi pri fotografiranju grupnih portreta gdje su nam subjekti poredani po dubini).

 


*Sustav za vidnu percepciju kod čovjeka radi slično kao i film. Da bi se zabilježio što veći dinamički raspon, (raspon svijetline) ljudski vid koristi spontanu kompenzaciju (posvjetljuje tamne dijelove prizora, a prigušuje svijetle). Tako se ponaša i film, no digitalni senzor drukčije bilježi sliku. Digitalni senzor ima linearni odziv na vanjski podražaj. Na sliku snimljenu digitalnim senzorom potrebno je primijeniti gama kompenzacijsku krivulju da bi podaci koje je primio izgledali kao slika na koju smo navikli.

exp_03
Lijeva fotografija je linearni RAW zapis tonalnih nivoa. Slika djeluje pretamno. Primjenom gama krivulje fotografija se tonski ispravlja.

Ako gledamo prizor koji obasjava jedna lampa i dodamo još jednu lampu, iste snage, naš sustav za promatranje neće moći razlikovati nivoe osvjetljenosti – svjesni smo da je prizor svijetliji, ali koliko – to nećemo moći utvrditi. Na sličan način reagira i film. Digitalni senzor nema gama kompenzaciju – on samo broji fotone koji dolaze na njegovu površinu. Digitalni senzor linearno reagira na dvostruko veću količinu svjetla, pa će registrirati dodatnu lampu kao dvostruko pojačanje intenziteta svjetla (tj. 1 EV).

exp

Ako fotoaparat koristi 12 bita informacija da kodira sliku, to znači da će od 4096 tonskih nivoa za dvostruko tamniji prizor (1EV) potrošiti 2048 tonskih nivoa, za slijedeći EV korak će utrošiti 1028 nivoa, za slijedeći 512, pa 256, pa 128 i kada dođe do -6EV ostane mu samo 64 nivoa za sjene, što je jednako visokoj razini šuma u sjeni, tj. tamnim dijelovima prizora. Histogram fotoaparata pored toga prikazuje distribuciju tonskih nivoa JPG obrade, a ne RAW podataka, tako da mi zapravo i ne vidimo što je sve senzor zabilježio i do kojeg tonskog nivoa može “uhvatiti” svjetlinu prije nego počne “pržiona” piksela.

Sve to i nije tako strašno, jer je naš sustav vidne percepcije najosjetljiviji na detalje u srednjim tonovima i ta niska razina detalja u sjeni je dovoljna za doživljaj punoće tonskog raspona slike, no želimo li izvući maksimum iz senzora našeg fotoaparata treba primijeniti slijedeći trik:

Budući da je korektna digitalna ekspozicija ovisna o tim limitima preporuča se snimiti testne snimke i utvrditi do koje razine JPG histogram “laže” i govori nam da je prženje počelo (a ustvari ga nema, a time gubimo dragocjene podatke u sjeni) i primjeniti EV kompenzaciju (obično je to +1EV do +2 EV) pri fotografiranju fotografija u RAW formatu.

o