Džena Dreković – Fotograf i Ja 2

U petak 15. travnja u 20.00h u Galeriji fotografije Fotokluba Split otvara se samostalna izložba fotografija bosanskog autora Dženata Drekovića.

U petak 15. travnja u 20.00h u Galeriji fotografije Fotokluba Split otvara se samostalna izložba fotografija bosanskog autora Dženata Drekovića pod nazivom Fotograf I Ja 2. Izložba će biti otvorena do 26. travnja 2011. godine.

Na izložbi će biti izloženo 27 crno-bijelih fotografija formata 40×60 cm većinom “ulične” fotografije socijalnih motiva.
Pozivamo Vas da događaje najavite i pratite u Vašem cijenjenom mediju, te se uz srdačan pozdrav radujemo Vašem dolasku.

Dženata Drekovića znam dugo, dovoljno dugo da mi je teško izreći u formi teksta ono što više osjećam a manje znam o njegovim fotografijama i o njemu samom.

Najradije bih napisao nešto o njemu i njegovom opusu a da ne spomenem niti jedan grad, datum ili ime. Čista povijest emocija, ideja, mirisa, sjećanja. Ali bojim se da bi takva biografija bila istovremeno i moja autobiografija, razumljiva možda samo meni. A ovdje nije riječ o meni već o Dženatu Drekoviću, fotografu.

On je fotograf, a mogao je biti dentista. Godine provedene na Stomatološkom fakultetu u Skoplju bile su dobra priprema za Akademiju u Beogradu. Odgovornost, pedantnost i preciznost su osobine potrebne umjetnicima, posebno onima s ovih prostora. Na kraju, kako sam kaže, s ponosom napušta stomatologiju i ulazi u svijet fotografije.

On voli ljude, nježan je i ranjiv, osjećajan, dobar, svjestan, duboko moralan, angažovan. Sve što smo rekli za Dženata možemo reći i za njegove fotografije. On se ne razlikuje nimalo od svojih fotografija, a to je preduslov za iskrenu i dobru umjetnost. Na njegovim fotografijama nećete naći zloupotrebu, manipulaciju, prezir ili umjetničko samoljublje. Ne, on nije iznad prosjaka i ispod velikih, on, kao što kaže Life, diže unižene i povrijeđene a razotkriva ohole. A to i jeste suština fotografije kojom se bavi Dženat Dreković. On sam će vam reći da to nije umjetnost, već da je poezija umjetnost. Fotografija je fakt a ne artefakt. Ja, s druge strane, mislim da je fotografija umjetnost, možda i ponajviše od svih, jer je najmanje nasilje nad stvarnošću. Intervencije umjetnika su minimalne, skoro pa nikakve. Niste bog, čak ni demijurg, tek antologičar, neko ko zna da prepozna.

Kada je fotograf, Dženat Dreković je nevidljiv. Njegovo nevidljivo sveprisustvo ogleda se u njegovim fotografijama. Možda ste ga i vidjeli u Novom Pazaru, Sarajevu ili negdje drugdje, ali samo ako vam je to on dozvolio. Tada se obično izvije u nježni luk i nekako diskretno se ustremi ka motivu. A inače je nevidljiv kada fotografiše.

Rijedak je fotograf koji se ne ljuti kad vidi dobru fotografiju a nema kameru pri sebi. Raduje se svakoj i svačijoj dobroj fotografiji koju vidi.

Rezultat dugogodišnjeg Dženatovog duanoovskog vilenjanja po novopazarskim, sarajevskim i inim ulicama i predgrađima, kafanama i galerijama, grobljima i romskim naseljima, izbjegličkim kampovima i narodnim kuhinjama, sada je pred nama. Čitav jedan svijet i polusvijet zaustavljen u vremenu i prostoru, paralelni svijet za čije postojanje mnogi i ne znaju, ili ne žele da znaju. Ta lica sa Dženatovih fotografija učiniće vam se poznata, možda ste ih već vidjeli a možda i niste, svejedno, to su arhetipski likovi prosjaka, staraca, bludnika, izbjeglica, odbačenih i oholih, i zbog toga su vam i poznati. Istu ruku, isti pogled i isti položaj tijela imaju i prosjak pod zidinama Jerusalema i prosjak sa sarajevske Ferhadije.

Na njegovim fotografijama ima tuge, radosti, bola, zamišljenosti, svega, ali uvijek u krajnjim granicama. Njegovi junaci su prenapregnuti, dovedeni do vrhunca i, pretpostavljamo, tek koji sekund docnije vraćeni u agregatno stanje svakodnevnice. Odlučujući trenutak razvučen i odložen do krajnjih granica. Lično veoma volim Dženatovo, onako po felinijevski, igranje s planovima. Obično se tu krene od prednjeg plana ka drugom, trećem… i svaki je priča, i kao dio veće cjeline i kao cjelina sama za sebe. Takve su fotografije rijetke i samo rijetki majstori imaju znanja i sreće da ih vide i uhvate kamerom. I da ne zaboravim, humor, opori, oksimoronski humor koji se (opet onako felinijevski, amarkordski) provlači kroz fotografije.

Na kraju, ako mu slučajno postavite nepristojno pitanje o razlozima bavljenja fotografijom, vjerovatno će vam pristojno, onako duanoovski, odgovoriti zato što je samo htio da upozna što više ljudi.

Samir Hanuša