Dvije samostalne izložbe u Gradskoj galeriji Fonticus

U subotu, 3. studenog, u 19 sati, u Gradskoj galeriji Fonticus u Grožnjanu, otvaraju se dvije samostalne izložbe: izložba ‘Arheologija konzumerizma’ Vedrana Karadže te izložba fotografija Josipa Madračevića ‘Kap’. Izložbe će u prisustvu autora predstaviti Eugen Borkovsky.

Stari, obrabljeni predmeti posjeduju emanirajuću memoriju. Količina emanacije ovisi o senzibilitetu primaoca. Vedran Karadža najprije postaje skupljač. U asortiman od kojeg sastavlja radove uzima prirodne, naturalne elemente. No, većinu čine industrijski ili zanatski proizvedeni predmeti ili njihovi ostaci. Među elementima raspoznajemo čepove, kvake, bravice, komade užadi, dijelove mreža, perle, krugove, spirale, godove, trake, školjke, alate, ventile, drške namještaja ili strojeva, od metala, drva, stiropora, tekstila, dijelova biljki.

Na svjetlu dana umjetnik zadržava predmete koji mu izazivaju značenje i s njima se odlučuje poigrati. Mi postajemo svjedoci kako likovno solidno educiran autor, preskačući klasične tehnologije, pokreće vizualno i značenjsko preslagivanje svijeta. Asortiman asocijacija obuhvaća raspon od vještičjih predmeta preko čudnovatih muzičkih instrumenata, modela atomskih jezgri, maketi tajnovitih mehanizama ili brodskih sistema. Često je karakteru elemenata dana podrška. Komadiće tekstila nalazimo kao notni zapis, crtovlje. Na nekim radovima razabiremo ideju mobila, mogućeg pokretanja napetošću žičanih elemenata koji se često propinju u prostor. Integriranje stvarnih predmeta u cjelinu autor ponegdje rješava zalijevanjem smolom ili voštanim materijalom a ponegdje apliciranjem lijepljenjem ili zakivanjem. Nismo uvijek sigurni da li su elementi spojeni spontano, vlagom i slučajnošću ili je njihov odnos definiran intervencijom autora.

Činom umjetnikovog odabira predmet ili dio predmeta prestaje biti proizvodom / otpadom i pridaje mu se pažnja koju do tada nije imao. Prije odbacivanja, novi predmet je nastao za određenu namjenu. Završetak korištenja nosi odvajanje od osnovne funkcije, događa se gubitak značenja. Ponovnom uporabom otvara se daljnji krug značenja. Predmet zamjećuje nova osoba, u našem slučaju umjetnik, koji ga koristi na neki drugi način, kao sastavnicu umjetničkog predmeta. Time se zaokružuje mijena funkcija i značenja predmeta. Karadža zapravo sahranjuje sakupljene predmete, balzamira ih u ideji njihove konačne svrhe. Ali, posljednja instanca je promatrač, mogući kupac djela. On je završna karika ciklusa. iz teksta Eugena Borkovskog

Josip Madračević podastire kolekciju tajnovitih motiva kao rezultat istraživačke igre i osobnih fascinacija. Autorovo poigravanje kreče od stava sumnje uvođenjem isljeđivanja oblika. Za to je potrebna hrabrost i drskost. Igra, čijim rezultatima smo svjedoci, podređena je umjetnikovom senzibilitetu. Radnja je potaknuta zamjećivanjem nakupina oblika. Nastavlja se kadriranjem i bilježenjem. Detalji, primijećeni u mikro okruženju, pred nama se pojavljuju kao likovne činjenice. Predmet ovog postava su motivi koje nikada nećemo moći vidjeti uživo. Oni su djelići ukradeni mikrokozmosu i viđeni određenog trenutka kroz okular mikroskopa. Zabilježeni vizualni trenuci uronjeni su u prošlo vrijeme pa su neponovljivi.

Fotografskim jezikom, procesualnim postupcima odškrinuto je područje suočavanja s promjenljivom realnošću. Ovo su vizualizacije koje se mogu podudarati sa snoviđenjima. Priča o mikro kozmosu ovako nekako započinje.

Pred nama se izmjenjuju radovi s sugestivnim scenama koje u prvi mah podsjećaju na realne vizure. Pomnijim pregledam uviđamo da sekvence nisu realnost koju možemo vidjeti našim osjetilima. Zapitkujemo se da li su ovo scene iz svemira ili nekog neotkrivenog svijeta. Odmah u misli prizivamo kompjuterski program za obradu slikovnog materijala. No, niti jedna od ovih fotografija nije nastala u dalekom svemiru niti kompjuterskom manipulacijom. Sva su nastale fotografiranjem događanja kroz mikroskopski okular. Autor kaže: ‘Vodene otopine… …Sastavni su dio boja u tisku novina i knjiga, sokova i hrane, lijekova… …Dovoljna je po jedna kap odabranih otopina… …i igra započinje’.

Zapisi svjetlom Josipa Madračevića, nakon bilježenja, podliježu rekapitulaciji uvođenjem u područje likovnosti. Autor je svjestan problematike medija. Danas svatko može napraviti korektan fotografski uradak. Svjedoci smo fotografskih izložbi sa već viđenim motivima. Autori se trude biti začudni ili dekorativni. Podražavaju se povijesni načini. Podvaljuje se atraktivan dokument. Voli se fotografija koja evocira sjećanja. No, pred nama nije ništa od nabrojenog. Ovo je prezentacija gdje je fotografska tehnologija postala medij za dokumentiranje novih svjetova. Podastrto ne možemo vidjeti u dimenziji koju smo sposobni zapaziti. Iako su ovi oblici svugdje oko nas, jer radi se o kapljici vode, bilo je potrebno potruditi se i zaviriti u mikroprostore. iz teksta Eugena Borkovskog