Đurđevac – retrospektivna izložba fotografija i projekcija filmova: Krunoslav Heidler – I OKO I DUŠA

Otvorenje: petak,11.travnja 2014. godine u 19 sati – Galerija Stari grad Đurđevac.
Izložba ostaje otvorena do 10. svibnja 2014. godine.

U malom panonskom okružju Đurđevca i okolice, KRUNOSLAV HEIDLER potpuno je unikatna, jedinstvena pojava, koju ni sam čim drugim ne bismo mogli zamijeniti. Baš kao da ga je odnekud nanio neki dobar vjetar, i on se odlučio zakorijeniti na podravskim širinama, u čarobnom trokutu Drave-Bilogore-Pijesaka, obilježavajući ovaj „sudbinski krug“ u životnom, aktivističkom i umjetničkom smislu, kamo ga god povede njegov nemirni duh i vječito mlada, razigrana fantazija.

Heidler živi akcelerirano, pobudljivo, ispisujući gustu matricu , no dodajući neumorno i po širokim marginama plemenite dokolice, koja u njegovu slučaju znači: stvarati, graditi, nadograđivati, sistematizirati, ostavljati i dijeliti potpuno nesebično, bez primisli na zasluge i slavu. Kao Aladinova špilja, njegov je život prepun uspomena, zapisa, fotografija, filmova, glazbe, razgovora, ushita, te bi s pravom mogao reći kao Ujević, da ga ponekad muče „od ekstaze duha dugi mamurluci“. Čega god se prihvatio, kažu njegovi brojni pogovarači, autori tekstova i filmskih zapisa, dosegao je originalnost, punoću, izraz. A imao se odakle i poslužiti: biografija svjedoči da su ga „vlakovi bez voznog reda“ od djetinjstva do kasne dobi, zahvaljujući pretcima, vozili po prijestolnicama i zakutcima najprije bivše Austro-Ugarske, a potom po europskoj obodnici, s povremenim „uletima“ u metropole, u Bosni, Poljskoj, Njemačkoj, Češkoj, i širom naših meridijana. Ako govorimo o njegoj primarnoj djelatnosti- filmskoj umjetnosti- naći ćemo ga u svim mogućim arhivima bivše države, kao organizatora, direktora, pokretača, autora, pokrovitelja, u rasponu od dječjeg i amaterskog filma, do dokumentaraca, te profesionalnih produkcija i edukativnih filmskih uradaka za sve uzraste. Prepoznat je, prihvaćen i nagrađivan, odlikovan i pozivan na mnoga mjesta. Ipak, njegovi najdublji tragovi utisnuti su u đurđevačkoj Podravini, od legendarnog Šalatinog Jarka kod Mičetinca, gdje je dugo godina imao svoju kreativnu i društvenu „bazu“, do samoga grada, gdje je pokretač građanskih udruga, umjetničkih asocijacija i susreta kreativaca iz nekoliko zemalja, poput uglednog Podravskog salona umjetničke fotografije u matičnoj Galeriji Stari grad u Đurđevcu.

Naravno, svi koji poznaju Heidlera, znaju koliko je to živopisno i životopisno „perje“ njemu osobno nevažno. On ne želi biti ni paun ni papagaj, već onaj savršeni divlji golub, koji u zelenu šumarku pozdravlja jutro, a potom nadlijeće svoj zemljovid, puštajući da mu vjetar podiže krila, Sunce miluje perje, a voda odražava lik utisnut u modrim visinama. On je Krunoslav bez krune, čovjek koji časti i proslavlja ljepotu zemlje, raskoš godišnjih doba, divljinu i kulturni pejzaž, ljudsku odsutnost i nazočnost, srdačnu jednostavnost seoskog, ladanjskog života, kao i sofisticirani urbani svijet civilizacijskih paradoksa i sudara. Sarajevsko djetinjstvo i mladost dali su mu onaj presudni, kozmopolitski „štih“, razumijevanje različitosti i maksimalnu prilagodljivost ljudima i okolini, u kojoj se na životnim putanjama zatekne. Pri tom nikada ne gubi ništa od svoje autentičnosti. Bilo da obrađuje vinograd, kosi tratinu, uzgaja ovce i kokoši, obrađuje drvo, peče domaću rakiju, on u svaki svoj posao unosi „mešterski naglasak“, prenoseći svoju energiju, elan i oduševljenje čak i na one bezvoljne,  sumnjičave i nepoduzetne-cijele čete Oblomova, kojima smo okruženi u našem „nejunačkom vremenu“, sklonom prigovaranju ali ne i djelovanju, aktivizmu i voluntarizmu. Međutim, virus beznađa, melankolije i nemoći, karakterističan za „konac stoljeća“, kao da se kloni ovoga čovjeka, znajući da nema šanse. Kruno bi se nedvojbeno izvukao, započeo nešto novo, zaljubio se, usidrio, utemeljio, pustio zračno ili zemaljsko korijenje, te stekao pravo na željenu zavičajnost. Baš onako, kako ga poznavatelji njegova lika i djela doživljavaju u našoj Podravini ili kako ga još uvijek identificiraju u Bosni, kamo rado odlazi, preispitujući svoje davne početke.
Kad je osoba tako širokopojasno aktivna i kreativna, teško je odabrati područje koje najbolje prezentira cjelinu.

Međutim, sam se autor odlučio za fotografiju, svoju dugogodišnju ljubav i posvećenost, te nam se predstavlja lepezom radova u vlastitom odabiru. Promišljajući taj predočeni opus, nakanili smo ga imenovati I OKO I DUŠA, povodeći se za svojim prvim dojmovima, a također, saznanjima iz višegodišnjeg praćenja Heidlerove produkcije. Naime, dvije su se odrednice nametnule kao ključne: prvo, njegova autorska spontanost, a odmah potom i analitičnost, koje radovi pokazuju. Iako su naizgled to oprečne karakteristike, u Heidlerovu pristupu one sjajno surađuju, dajući fotografijama privlačnost i dubinu u isti čas.
Budući da sa sobom uvijek nosi svoje „alatke“, kameru i fotoaparat, spreman je „okinuti“ u sekundama kad još ne zna ishod odabranog kadra. Tada , primjerice, bilježi zdrav i lijep osmijeh rascvale djevojke, kao hvalospjev mladosti, ili ptičje jato na žici, između kojih je tek jedna ptica poletjela a druga se sprema na pothvat, simbolizirajući tako aluzivno građanski komformizam, nedostatak inicijative, zamor i dosadu, iz koje rijetki pobjegnu, iskoče i polete. U nekoj drugoj prigodi, rezultati takvih spontanih opažaja bit će „zlatna ćuprija“ u fulminantnom sjaju večeri na rijeci Dravi, neko jato gradskih golubova koji „dižu“ u zrak zatečenu prolaznicu ili pak žena pri vješanju rublja na konopac, u tajnom dogovoru s gorskim povjetarcem…Motiv Staroga grada varirao je u bezbrojnim kombinacijama i osvjetljenjima, postižući mističnost, literarnu intrigantnost i izvanvremensku zalihnost, koju taj motiv čuva u svojim gabaritima i pojavnosti. Tu se spontanost pokazuje isplativom u kasnijim nadogradnjama, kad priča sama poteče u mislima promatrača, potaknuta vješto postavljenim vizualnim „okidačima“.
S druge strane, u najboljoj tradiciji jedne reportažne, ulične, životne fotografije, Heidler bilježi prizore svadbe, krijumčarenja crknute svinje po kišnom drumu za potrebe buduće gozbe u „garavom sokaku“ negdje u Međimurju, jednu osamljenu skelu s hrvatskom zastavom na Brodiću kod mađarske granice, pjevačicu nabožnih napjeva s bršljanovim vijencom u doista „serafinskom trenutku“ ili pak potresni prizor „Sprovoda druge (treće) klase“, u kome slabašni čovjek na leđima nosi mrtvački sanduk, praćen potištenom ženom u bijeloj marami, negdje u Bosni, u zaleđu svijeta i zaborava. Za Heidlerovu imaginaciju nema prepreke odabrati takozvano veliko ili malo. Zid stare kurije , po kome se igraju sjene i šare od plijesni, bit će jednako izazovan kao i luk impresivne katedrale, pod kojim su zgurene namjerno „minimalizirane“ dvije ljudske figure. Poruka je uvijek jasna: čovjek je ovdje bitan, ma kako malen bio ili ma koliko odsutan, tragikomičan ili pompozan i obasjan. Svi su ti tragovi muke preživljavanja , baš kao i estetike, sklada i veličanstva, zapuštenosti ili brižnosti, odrazi ljudskoga duha i nemira, koji je sve začeo, zamislio, dovršio ili razorio, na zavojnici civilizacije.

U analitičke bismo prizore i kompozicije uvrstili onaj set putničkih ili prirodoslovnih fotografija, kojima se naš autor najusrdnije bavi, očito i sam potičući svoju žicu kroničara, opisivača, sakupljača uspomena i dokumenata vremena. Pogledamo li nazive i bilješke uz fotografije, vidjet ćemo da su nastajale u Zagrebu, Đurđevcu, Sarajevu, Udbini, na Trebeviću, Romaniji, Vrelu Bosne, turističkim destinacijama i anonimnim lokacijama, poznatim samo jednom strasnom flaneuru i pjesniku u duši. Samo tako imamo povlasticu vidjeti jedno groblje „zasađeno“ nišanima s paradoksalnim futurističkim tornjem (odašiljačem?) u pozadini, ili kulturološko susjedstvo u staroj bosanskoj mahali, sastavljeno od minareta, crkvenog tornja i neizbježne reklame globalne pošasti u vidu američke Coca-Cole. Također, tu su suprotstavljeni prizori uzmičuće ruralne i napredujuće urbane civilizacije: stado ovaca u planini, krotko „postrojeno“ pred objektivom kamere, ili elegantne linije modernih građevina, bez trunka uresa, na pozadini besprijekornog, kao deterdžentom opranog nebeskog modrila.

Kao što je to, recimo, uobičajeno, ostavili bismo za kraj autorovo viđenje prirode, u kome podjednako cvatu njegova duševnost i opažljivost. Nećemo pretjerati ako kažemo da je Heidler jedan od najiskrenijih poklonika i zaljubljenika rijeke Drave. Bio je članom prvog Inicijativnog i upravnog odbora Ekološkog društva Đurđevac, te je ime DRAVE dao i amaterskom kino klubu u Đurđevcu. U redovitim pohodima k rijeci- oblikovateljici podravskog i gornjehrvatskog prostora, daruje nas prizorima istančane liričnosti i ljepote. Nenadmašni su dravski pješčani otoci (ade) po kojima sjena provlači prste i šara tajanstvene rune, dravske naplavine, ptice, rasipanje svjetla nad vodom, mostovi, ljudi, šljunak i gotovo opipljiva tišina u tim prizorima.

Doista nam dođe da zavidimo sretnim ribičima na rubu spruda, odvojenim od hektike i nervoze dnevnoga života. Pravi su plemići divljine, gospodari svoga vremena, dobrovoljni „otpadnici“, kojima rijeka povjerava i otkriva svoje najdublje tajne. Njihov je ulov osiguran već u trenutku kad su zasjeli i osamili se na toj odabranoj koti, dajući izjavu osobne nezavisnosti i nepripadanja bilo čemu osim veličanstvenoj Prirodi. Nebitno je hoće li ikada uhvatiti „pravu“ ribu, ako su čekajući vidjeli proboj sunčeve lepeze kroz granje, kormoranov i čapljin let, ljubavno kruženje bumbara oko cvijeta u travi, u potrazi za slatkim nektarom. Oni su dobitnici i pobjednici, a gubimo svi mi, koji nismo bili tamo u prvotnom i rosnom času razbistravanja vida, pred podignutim velovima dana, koji uvijek može biti i posljednjim danom našega trajanja. Stoga je isto tako značajna dravska scena u kojoj dvije ljudske sjene ( Kruno i njegov prijatelj) stoje u bezmjerju pijeska i vode, podsjećajući na tranzitornost svega stvorenoga. Nikada „istom nogom u istu rijeku“, po heraklitovskom načelu protjecanja i promjene, nikada u isti život i svijet : sve je u kružnom gibanju, postoji samo ono što još nismo iskusili i zamijetili, ali bilo je sve i prošlo sve, sjene već poput prethodnice istražile sva carstva i prostore kamo ćemo dospjeti, uključujući i ono prekorubno i nevidljivo.

Do iduće prigode susreta s njegovim radovima, preostaje nam zahvaliti Krunoslavu Heidleru što je bio na mjestima povratka duše u svijet skrojen za čovjeka. Hvala njegovom budnom oku, altruizmu, daru za maleno i beznačajno, osjećaju za lijepo, koji nam tako uspješno podastire i prenosi. Ne odolijevamo napasti da u ovaj uvjetni završetak ubacimo Thoreaua, svoga proroka zelenila i slobodoumlja, kao prikladnu referencu Heidlerovim umjetničkim i ljudskim nastojanjima:“Onome , čija gipka i krepka misao drži korak sa Suncem, dan je neprestano jutro. Nije važno što kažu ure i ljudski stavovi i poslovi. Jutro je kad sam budan i u meni je zora. Milijuni su dovoljno budni za tjelesni rad,no samo jedan od njih dovoljno je budan za djelotvoran umni napor, i tek jedan od stotinu milijuna za pjesnički ili božanski život.“ Dakako, „božanski“ je ovdje alegorija za „stvaralački“, a upravo takav živi naš prijatelj Krunoslav Heidler, čije prijateljstvo i darove uživamo s najvećom mogućom zahvalnošću. Nadamo se da će nam još dugo potrajati.

Božica Jelušić

Đurđevac, 2014

 

O autoru

Krunoslav Heidler (Vitez, BiH, 1932.)

Osnovnu školu polazio je u rodnom Vitezu, ali vihor Drugog svjetskog rata prisilio ga je da osnovnu školu nastavi u Lublinu,(Poljska) Wainu(Njemačka) i završi Sarajevu. U Sarajevu završava i gimnaziju (1945-1948) i Kinematografsku školu u Zagrebu (1953). Uz rad je studirao hrvatski i njemački jezik na Višoj pedagoškoj akademiji u Zagrebu.Ostao je bez diplome jer nije htio polagati predvojničku obuku jer mu je bilo dosta 4 godine rata u pubertetu.Po završetku školovanja se zaposlio najprije (1953) u  “Zora filmu”, kasnije (1956/7)  je neko vrijeme  radio kao tonski snimatelj na Radio Sarajevu, a dugo  vremena u «Zora filmu» u Zagrebu kao urednik dia-filmova. Bio je tajnik Kino-saveza Hrvatske, Društva filmskih radnika Hrvatske, glavni tajnik Saveza filmskih radnika Jugoslavije i direktor Studija za crtani film u Zagreb-filmu, a od 1968. do 1975. direktor FAS-a,samostalne produkcije filmova.

Kao fotograf se najviše pokazao i dokazao, kao urednik dia-filmova i filmova za osnovne i srednje škole (iz oblasti turizma, povijesti umjetnosti, zemljopisa, fizike, kemije, hrvatskog i engleskog jezika) a za potrebe tada savezne vlade za turističku propagandu snimio je preko 12000 dijapozitiva, područja cijele Jugoslavije a najviše o Jadranskome moru.
Najveći dio svog umjetničkog i organizacijskog rada posvetio je filmu, a posljednjih petnaest više fotografiji. Tako već 1957, osniva svoj prvi kino klub u Osnovnoj školi na Kaptolu, a inicirao osnivanje oko 120 filmskih klubova po osnovnim i srednjim školama u Hrvatskoj. Suosnivač je i stalni suradnik Ljetne filmske škole u Trakošćanu,koja i danas radi kao Medijska škola »Dr.Ante Peterlić»,osnivač Ljetovališta filmske omladine u Puli i pokretač Dopisne filmske škole sa 12 svezaka-seminara i više stotina dopisnih polaznika. Pokretač je i organizator više festivala amaterskog i profesionanog filma, Festivala Saveza filmske omladine Jugoslavije, gdje je Hrvatska bila najzastupljenija po broju filmova.

Paralelno je bio i direktor GEFF-a u Zagrebu (međunarodnog festivala eksperimentalnoga filma), koji je u to vrijeme svjetsko sjedište eksperimentalnog filma. Ipak pored filmske kamere cijeli život se družio i s fotoaparatom. Slikao je za knjige, monografije, novinske redakcije, sudjelovao na brojnim izložbama fotografije i festivalim amaterskog filma u zemlji i nozemstvu, organizirao samostalne izložbe za kolege i sebe, osvajao brojne nagrade i priznanja na žiriranim izložbama fotografije.

Dobitnik je desetak povelja, srebrne medalje “Boris Kidrič”, srebrne medalje za suradnju Njemačkog kino saveza, povelje Sabora kulture grada Zagreba, nagrade za životno djelo Hrvatskog filmskog saveza, povelje i Nagrade za životno djelo grada Đurđevca, Nagrade «Tošo Dabac», itd.

U mirovinu odlazi 1991. godine i dalje radi na amaterskom filmu i fotografiji. Snimio je desetine tisuća fotografija Podravine ali i drugih krajeva te dvadesetak dokumentarnih filmova o Podravini, kao što su stari zanati, narodni običaji i slično.
Živi i radi u Đurđevcu.

Priredio: Zdravko Šabarić