Đurđevac – izložba fotografija: Milorad Čakardić

Galerija Centar i Foto kino klub Drava pozivaju Vas u petak 7. rujna 2012. godine u 19 sati na otvorenje samostalne izložbe fotografija Milorada Čakardića iz Osijeka.

Galerija Centar i Foto kino klub Drava pozivaju Vas u petak 7. rujna 2012. godine u 19 sati na otvorenje samostalne izložbe fotografija Milorada Čakardića iz Osijeka.

Na izložbi je pedstavljeno 60 fotografija, inspiriranih autorovim religioznim i duhovnim pogledom na svijet u kojem se fizički (ali ipak ne i duhovno) nalazi.

Jedan dio radova predstavlja autorovu viziju svijeta kakvu je doživljavao u godinama rane mladosti i kakvom se svijetu tada još uvijek nadao, dok drugi dio radova odražava sadašnji njegov pogled na svijet kakvim je okružen: hladan, otuđen, neiskren, okrutan i – autor se slobodno usuđuje reći – beznadežan i pored svih obećanja kojima nam pokušavaju uliti vjeru u bolje sutra.

Milorad Čakardić
SAMOSTALNA IZLOŽBA FOTOGRAFIJA

Ono što me kao pjesnikinju oduvijek fasciniralo i budilo u meni porive da iskažem svoju stranu emocionalne priče o svijetu i životu je korištenje riječima . Upotreba istih kao lijeka, kao sredstva slikanja , kao tonova osjećaja, ili pak oružja, za mene je bio vrhunac umjetničkog izraza.
Trenutak kad sam se prvi put pogledala „oči u oči“ sa fotografijama Milorada Čakardića, bio je svojevrsna prekretnica u percepciji fotografije kao poruke svijetu, čovjeku, savjesti. Fascinirana sposobnošću autora da mi prenese riječ kroz fotografiju, nastavila sam crpiti inspiraciju iz ovih slika duše. Ne bilo kakvih ! Slika realnog svijeta, stvarnih likova i objekata koji šuteć’ kazuju svoj svijet.

Milorad u svojim kreativnim bilješkama kroz objektiv vrlo često kao objekt uzima svjetlost i priča priču o svim njenim aspektima, igrama i tajnama. Doživjela sam njegovu svjetlost kao ono što je istovremeno zraka vodilja, i tama koja okružuje izvor te topline i sjaja… Nije li to ono što svi nosimo u sebi ? Nije li naše svjetlo zarobljeno u nama, pritisnuto tamom okruženja nas samih i ostalih stvorenja ? Milorad je svojom fotografijom poručio da put postoji, da svjetlost snagom nadjačava, da je moguće i vidljivo, ma kako minorno bilo u odnosu na mračni bezdan.

Ruke koje pružene, skupljene, okrenute sebi ili od sebe , bivaju i ostaju to to jesu – alat za dodir sa svijetom. Često nas sa fotografija ovog umjetnika miluju , ali i kazuju snagu stiska, kao i puštanja . Koliko energije treba da se ruka pruži, toliko je, a možda i više, treba da se nadvlada onaj ljudski primarni poriv da budemo čovjeku čovjek, a ne vuk. Pobijediti sebe… I sve svoje potrebe da budemo grljeni, voljeni, ne napuštajući svoja vjerovanja i principe… Naučio me Milorad viđenjem kroz objektiv, da je sve oko nas, sve stvoreno , darovano upravo nama, samo treba vidjeti dok gledamo, čuti dok slušamo i dozvoliti sebi da osjetimo.

Fotografija voštanih figura naspram fotografije živog bića, šalje poruku o biti i svrsi duše u nama. Preciznim bilješkama svakog „nabora kože“ ukipljenih prezentacija jednog vremena i prostora, ma koliko vjerne bile, ostaju nedorečene. Nema otkucaja srca, nema ritma života koji i jeste razlog naših traganja za mirisom srodnosti. Poručio mi je autor i ovaj put, da ambalaža, ma kako vrhunski dizajnirana bila, biva i ostaje to što jeste. Mada, istina je, mogla sam osjetiti dah vremena u kojemu stroj nije zamijenio čovjeka. Kao što uspomenom iz djetinjstva osjetimo vjetar poznatog kretanja, ali nestao u vremenu.

Upravo ovaj protok energije i nagona da se bude čovjek, da se bude mlad i star jednako dostojanstveno…da se nostalgijom ne ruši, već gradi sutra ljepše od danas, odagnao je čovjek Milorad blagi osjećaj melankolije koja me savladala na putu kroz njegove staze viđenja.Put kroz njegovo vrijeme na trenutak me tjerao da odustanem od promatranja. Zašto je tako tvrdoglavo morao ustrajati u dokazivanju da ono što je prošlo…kao da nije ni bilo ?

Religija, koju često optužuju (kao da je ona ta koja čini čovjeka, a ne čovjek nju) da je razlog razdvajanja, mržnje i zla, iz njegovih priča o ljubavi prema Jedinom Bogu za sve ljude i stvorenja, izlazi kao Pepeljuga iz bajke o uzdizanju dobra i poštenja nad niskotonim i uskogrudnim osobinama ljudskog roda.

„Nisu slijepe oči, već srca u grudima“

Milorad je svojim srčanim vidom pokrenuo lavinu viđenja okom, koju osjetim svaki put pri susretu sa njegovim pogledom kroz ono što bih , nakon druženja sa djelima autora, nazvala objektivni subjektiv.
Šta je hod bez traga ? Na stazi Milorada Čakardića ostat će dubok i divan otisak njegovog vremena , za sve koji njome krenu u želji da pogledaju sebe, svijet i vrijeme, njegovim srcem i očima.

Zahvalna zbog mogućnosti da upoznam i spoznam autora i poruke koje prenosi, uz želju da još dugo učim i „čitam“ njegove retke u obliku fotografija života,

Ammara Šabić Langić

O autoru:

Autor izloženih fotografija, Milorad Čakardić, rođen je 1966. godine u Osijeku, gdje je završio školu fotografije, grafičkog i web-dizajna.

Član je FEP-a (Federacije Evropskih Fotografa, Brisel), USUF-a (Udruženja Samostalnih Umjetnika Fotografije) Srbije, i minhenske Akademije umjetnosti slike IVAS.

Predsjednik je regionalnog Fotografskog društva PANONIJA sa sjedištem u Osijeku. Član je Foto kluba FOT Travnik a u rodnom Osijeku član je i Foto kluba OSIJEK.

Čakardić je sudjelovao na većem broju međunardonih izložbi fotografija: u Australiji, Kanadi, Rusiji, Grčkoj, Hrvatskoj, Srbiji, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i Francuskoj.

Ovo je njegova deseta samostalna izložba.

Živi i radi u Hrvatskoj i Holandiji.