Dobra fotografija, kako odrediti što je? (3)

Fotografija je, često se govori, „zaustavljeni trenutak“. Takvo poimanje u prvi plan stavlja realizam. Neki tada idu tako daleko da govore o mehaničkom prikazu zbilje. Na ovom mjestu odmah treba reći da mehaničke preslike nema, jer fotografski aparat ipak ne vidi zbilju kao naše oko. Pristalice realističke teorije govore o „moći“ fotografije. To je, mogli bi reći, više tradicionalna teorija.

Fotografija je, često se govori, „zaustavljeni trenutak“. Takvo poimanje u prvi plan stavlja realizam. Neki tada idu tako daleko da govore o mehaničkom prikazu zbilje. Na ovom mjestu odmah treba reći da mehaničke preslike nema, jer fotografski aparat ipak ne vidi zbilju kao naše oko. Pristalice realističke teorije govore o „moći“ fotografije. To je, mogli bi reći, više tradicionalna teorija.

Novi pogledi na fotografiju više se bave teorijom znaka i psihoanalizom. Pri tom smatramo da fotografija sadrži razne simbole, kodove, koji su psihološke, ideološke, kulturne prirode. Naravno, da su ti kodovi vizualni, te kod gledanja fotografije, promatrač traži, dekodira značenja. Dakle, u ovom se slučaju zbilja označava, a promatrač bira, često nesvjesno, što će iščitati.

 

Upravo ta činjenica objašnjava kako fotografija nema neko univerzalno značenje, već sve ovisi o pojedincu, pa bi pojednostavljeno mogli reći da svatko vidi svoju fotografiju. To su i one razlike, kada se netkom neka fotografija dopada, a drugom ne.

Kako bi se fotografija doživjela na „pravi“ način, nužno je preklapanje, sada ćemo reći znakova i simbola, kako ih je kodirao fotograf, odnosno pročitao promatrač fotografije.

Ovdje treba uzeti u obzir i različitost kultura, koje pojedine čimbenike tretiraju na različite načine, primjerice poimanje boje.

Fotografiji se prilazi na razne načine, od onog koji preferira estetiku, što je najčešći slučaj, koji ju smješta u likovne obrasce, koji joj daje idejne, političke, socijalne, povijesne i druge kontekste.

Problem je u tome, što se često , kod raščlambe fotografskih uradaka, govori samo o jednoj komponenti, primjerice formi, a potpuno se zapostavljaju ostali faktori. Tada se dolazi do poznate situacije „forma zbog forme“, te se uopće ne spominje motiv, sadržaj, ideja i drugo.

Ponekad se čini da fotografima takva situacija upravo pogoduje. Više vole da se piše o svjetlu u njihovim fotografijama, nego o funkcionalnoj uporabi svjetla, o motivu ili nekom drugom kontekstu. Svođenje fotografije isključivo na odnos fotograf-fotografija znatno osiromašuje cjelokupni fenomen fotografiranja, jer su mnogi drugi faktori tada u drugom planu (socijalni, politički i dr.).

„Pravilan“ pristup je onaj koji fotografiji pristupa s više motrišta, pri čemu je izuzetno bitno da se ne preferiraju trendovski kriteriji, već neki opće važeći, no o tome više sljedeći puta.

(nastavak slijedi)

Krešimir Mikić