Dobra fotografija, kako odrediti što je? (1)

U današnje vrijeme – takozvano digitalno doba – teško je pomiriti se s činjenicom, da se fotografira izuzetno puno, a da je razlikovanje dobre i loše fotografije palo na tako niske grane.

Fotografiji se pristupa kao robi, za što su dobrim dijelom krivi proizvođači fotografske tehnike i opreme koji u prvi plan stavljaju tehničku kakvoću svojih proizvoda, pa tako i tehničke karakteristike pojedine fotografije koja je tom tehnikom snimljena.

Ta tehnička (proizvođačka) mašinerija nije baš ni ljubitelj raščlambe pojedinih fotografskih uradaka jer u svakoj analizi želi li to autor ili ne, namjerno ili slučajno, spomenuti će se i neki tehnički čimbenik (primjerice – oštrina slike – dakle objektiv), a to predstavlja stanovitu kritiku, što oni nikako ne vole.

Najbolje je o svemu govoriti kao savršenom, pa tako i tehnici s kojom je fotografija snimljena.

Što tek reći o društvenim mrežama, portalima za skladištenje i prezentaciju fotografija na internetu. U prvom ćemo trenutku to pozdraviti, jer je maksimalni pokazatelj demokratičnosti. Svatko može svakome pokazati što je fotografirao! Međutim, problem je u tome, da poglavito postaje bitno, koliko je netko „izložio“ fotografija, koliko je posjeta imao, a posebice koliko kritika ima onih koji su njegove fotografije pogledali. Što je veći broj komentara, to je veći status. A oni koji imaju veći status moderatori su utjecaja i ukusa. I tu se javlja problem:

Često je riječ o pogrešnom sustavu vrednovanja fotografija, onih koji baš stručno nisu najkompetentniji o tome suditi. Njima se snima sadržaj fotografije, a manje njezin izgled, a da ne govorimo o značenjima i sličnim složenijim parametrima. Ponekad je bitan i autor fotografije, više od nje same. Kritički sud se svodi na „sviđa“ i „ne sviđa“ ili „dobro“ i „loše“.

U tome je prisutno i „subjektivno“  i „objektivno“ viđenje, no o tome više u slijedećem nastavku.

(nastavak slijedi)

Krešimir Mikić