AbeCeDa – Svjetlo u fotografiji (6)

Rabiti fleš ili bljeskalicu ili fleš (od eng. naziva za bljeskalicu flash) ponekad se čini u fotografiji spasonosnim rješenjem jer se može snimati u svjetlosno kritičnim situacijama. To bi naravno bilo i točno, kad bi pri tom zaboravili na ostale popratne pojave. Krenimo od toga zašto proizvođači  često naglašavaju činjenicu da fotografski aparat ima ugrađenu bljeskalicu posebice danas u digitalno doba?

Za to postoji jasno objašnjenje. Uz sve prednosti digitalne tehnologije ostaje još uvijek dosta veliki problem, kako snimati kad nema dovoljno svjetla, odnosno u situacijama postojećeg svjetla. To se pitanje posebice javlja kod amaterskih aparata jer oni baš nemaju dostatno kvalitetne objektive, a naročito obzirom na svjetlosnu moć objektiva. Znamo da u tim situacijama možemo odabrati veću osjetljivost, ali isto tako znamo da je to popraćeno šumom, zrnatošću što svakoj digitalnoj fotografiji baš i ne odgovara.

Proizvođači fotografskih aparata znajući za taj problem ugradili su u skoro svaki aparat bljeskalicu, a kupci su, naravno, zadovoljni, jer sada mogu fotografirati u praktički svim situacijama. Problem je time veći, što je to uvijek fiksna pozicija bljeskalice, što on svijetli iz pozicije objektiva, a već znamo da je to najnepovoljnija svjetlosna pozicija. Riječ je o prednjem svjetlu koje izravno pada na objekt, što za posljedicu ima ružne sjene iza objekta snimanja, koje, ako snimamo ljudsko lice, otkriva sve nepravilnosti na licu, vrlo blize objekte jako prosvjetljava pa je ljudska koža izrazito bijela (često bez detalja, “kredasta”, kako to znamo reći), a zbog slabe snage bljeskalice drugi plan u slici je često pretaman, te jednom riječju sve izgleda ružno, bezizražajno.

Ako tome dodamo činjenicu da je temperatura boje bljeska svjetla bljeskalice identična temperaturi boje dnevnog svjetla, kad se bljeskalica uključi primjerice u suton i tako fotografiramo, dolazi do sraza temperature boje sutona i dnevnog svjetla, a što u konaćnici djeluje krajnje neprirodno, bez obzira što se sve vidi.

Fotografiju snimio: Agung Pratamah, a preuzeta je na unsplash.com

Što reći o potpunom poništenju ugođajnosti. Spomenuti ću jednostavnu situaciju: zimski ugođaj pri svjetlu vatre kod otvorenog kamina. Fotografu se čini da nema dovoljno svjetla za snimanje. To rješava tako da ukljući bljeskalicu (ako se već i sam nije automatski uključio) i fotografira. Rezultat? Snimak ljudi koji sjede oko kamina je jedino što je ostalo. Ugođaj vatre potpuno je anuliran – tople crvenkaste boje koja prati svjetlo vatre više nema. Naravno, da fleš ima i svoje prednosti, ali to je onda kada se znalački njime dosvjetljavaju situacije ili onda kad se međusobno kombinira više fleševa, a pri svemu tome bitno je da se fleš ili skupina fleševa može odvojiti od tijela aparata, kako bi svjetlo moglo dolaziti iz različitih smjerova, odnosno kutova.

Bljeskalica je dobra i onda kad se zaista na fotografiji želi dobiti dokumentaristička registracija događaja (novinska fotografija, nesreća i sl.) ili snimanje pri rasvjeti bljeskalicom postaje nečiji autorski stil, no to su ipak rjeđe situacije. Ovdje nećemo govoriti o problemima tipa “crvene oči”, o zamrzavanju pokreta i drugom. Već savjetujemo (kao što savjetujemo da isključite digitalni zum) isključite i snimanje bljeskalicom.

Ubrzo ćete uočiti kako vaše fotografije izgledaju drugačije, kako imaju “dušu”, odnosno odišu atmosferom.

Fotografiju snimio: Adrien Olichon, a preuzeta je na unsplash.com

 

(nastavak slijedi)

Krešimir Mikić