ABeCeDa – Svjetlo u fotografiji (2)

Kod postojećeg svjetla svjetlosni izvori su često u slici (prozor, svjetiljka i drugo). Takva situacija djeluje krajnje prirodno, realistično, svjetlosno logično, ostavlja dojam nađenosti. Usavršavanje fotografske tehnike i tehnologije (objektivi velike svjetlosne moći koji omogućuju snimanje pri niskim svjetlosnim razinama, filmovi ili digitalni senzori visoke osjetljivosti i tome primjerena laboratorijska ili elektronička obrada) osigurava danas snimanje u takvim uvjetima.

Istini za volju fotografije snimljene pri postojećem svjetlu u općem dojmu su nekako tamnije, jer često nema onoliko svjetla koliko ga može biti u uvjetima građenog svjetla. Upravo se stoga o građenom svjetlu u stanovitom smislu može govoriti i kao o lažnom svjetlu.

Možemo stoga reći: ako klasičnu fotografiju u studijskim uvjetima često obilježava prilagođavanje zbilje uvjetima fotografiranja, onda tehnika postojećeg svjetla jest pokušaj prilagođavanja fotografskog  snimanja uvjetima zbilje.

Ponekad se kombinira postojeće svjetlo i građeno, ali onda to građeno služi samo kao popunjavanje, ali tako da se ne naruši prirodnost, pa dojam nađenog svjetla ostaje sačuvan.

Vratimo se sada počecima. Ustanovili smo da svjetlo između ostalog stvara dubinu i volumen u slici.

Neovisno o građenom ili postojećem svjetlu, ono uvijek može stvoriti dojam o prostoru, iluziju dubine, treće dimenzije u dvodimenzionalnoj fotografiji. To se može postići na više načina:

1. Pomoću tonskog i kolorističkog rasporeda planova unutar fotografije.

Iskustveno znamo da sve što je daleko u prirodi, uvijek nam izgleda svjetlije, plavije, hladnije od onog što je u prednjem planu. Dakle, ako na isti način organiziramo fotografiju, naše iskustvo će se automatski prenijeti na nju i oko će vidjeti treću dimenziju. To nas upućuje na mogućnost da i u interijeru pomoću svjetla i boje, neovisno o tome snimamo li taman motiv ispred svijetle pozadine ili svijetao ispred tamne, odnosno, primjerice crveni ispred plave pozadine ili obratno, pomoću tonskih i kolorističkih razlika postižemo na fotografiji privid dubine, odvajamo međusobno planove jedne od drugih, čime fotografija, kako to kažemo, postaje plastičnija. Katkad se u fotografiji pozadina i ne osvjetljava, odnosno dobiva manju količinu svjetla, koje je od nekuda palo i na nju. Vrlo je bitna činjenica koliko se prednji plan tonski i koloristički odvaja od pozadine. Kad bi ono što je u prednjem planu tonski i koloristički bilo istovjetno s pozadinom, dogodilo bi se stapanje i fotografija bi tada izgledala krajnje bezizražajno. Upravo stoga je važno odvojiti lik i pozadinu.

2.  Pomoću sjene koja stvara dubinu.

Svaka sjena, ako nije slobodna forma, sugerira nazočnost prostora. Uvijek kad se na objektu snimanja nalaze svjetlo i sjena, riječ je o plastičnoj formi. Posebice plastično djelovanje imaju sjene koje se prostiru iz dubine, s rubova slike ili zbog snimanja u uvjetima protusvjetla.

Na sljedećoj fotografiji nebo je snimljeno pri postojećem svjetlu, u suton. Možemo se u današnje vrijeme zbog digitalne tehnologije sporiti koliko su svjetlo i boja izmijenjeni naknadno, ali je snimano u realnoj situaciji. Postavlja se naravno pitanje: što je realno?

Fotografiju snimio: Julien Juanola, a preuzeta je na unsplash.com

Interijerna fotografija – postojeće svjetlo (dnevno svjetlo u prostor dolazi kroz prozore):

Fotografiju snimio: Andrew Barrowman, a preuzeta je na unsplash.com

Na sljedećoj fotogrfiji jedini izvor svjetla su svijeće – tipično postojeće svjetlo toplog obojenja:

Fotografiju snimio: Peter Aschoff, a preuzeta je na unsplash.com

Na sljedećoj fotografiji dnevno svjetlo (postojeće) dolazi kroz prozor i stoga je soba bez dodatnog osvjetljenja većim dijelom u tami:

Fotografiju snimio: Jon Eric Marababol, a preuzeta je na unsplash.com

Građenim svjetlom mogu se snimiti vrlo izražajni portreti kao što je to na sljedećoj fotografiji:

Fotografiju snimio: Lesly Juarez, a preuzeta je na unsplash.com

(nastavlja se)

Krešimir Mikić