ABeCeDa – Objektivi (uvod)

Na prvim fotografijama možemo lako uočiti da reprodukcija s obzirom na perspektivu dosta odstupa od onoga što vidimo svojim očima. Tako, primjerice, ako na nekoj ranoj fotografiji, usporedimo ono što smo vidjeli na slici sa stvarnom situacijom, uočit ćemo jasne razlike međusobnih odnosa primjerice ulaznih vrata, krovišta i dvorišta na fotografiji i u zbilji.

nikon_DX_18_200_VR_II_l-550x371

Objektiv iznevjerava naš pogled, ono što mi vidimo, jer on to “vidi” drugačije, ali isto tako i ono što mi vidimo podložno je naknadnoj interpretaciji. Stoga možemo reći da ni ono što mi vidimo nije nepogrešiv kriterij niti apsolutno pouzdan orijentir.

Oko je naša veza sa vidljivim svijetom i u području vizualnoga zajedničko mjerilo za sve ljude. Valja reći da oko ne možemo uspoređivati s objektivom jer nam ono nikad ne daje cjelokupnu sliku jednog područja ili neke pojave. Oko istražuje prostor stalnim pomicanjem glave amo i tamo kako bi zahvatilo neki bitan detalj i taj podatak dopremilo do mozga koji obrađuje dobivenu informaciju i interpretira je na svoj način, pa tako od niza slika koje slijede jedna za drugom, dobivamo konačno cjelokupnu sliku.

Objektiv je uvijek statičan dok je oko u neprestanom kretanju, stoga je i nemoguća egzaktna usporedba između jednoga i drugoga. Fotografske slike mijenjaju, dakle, naš pogled, one su istodobno i deformacije, smanjenja ili povećanja, jer između čovjeka i prirode ispriječio se optički sustav. Naravno, pri tom često imamo i mogućnost vjerne reprodukcije postojećeg stanja, ali teško bismo mogli pri tom govoriti o potpunoj, mehaničkoj reprodukciji zbilje.

Tako promatrana, fotografija je umjetnost snimanja koja pojavama i bićima iz zbilje daje novu dimenziju time što vjerno ne reproducira zbilju kako ju vidi i zahvaća naše oko.Tako dolazi do velikih promjena, do novih spoznaja o prirodi jer je ona prikazana na nov način, ovisno o mehaničko-optičkom sustavu zvanom objektiv, ali i o umjetničkim nastojanjima fotografa. Ta potreba da se priroda, odnosno zbilja, otkriva na nov način, pomoću specifičnog fotografskog viđenja, jedinstvena je u povijesti umjetnosti. To je omogućio sve veći razvoj fotografske optike. Kad kažemo “jedinstveno u povijesti umjetnosti”, tada mislimo kako je poznatu da samo poneki, vrlo rijetki umjetnici slikaju na drugačiji način svoje teme no što ih vidi ljudska optika. Pri tom u prvom redu mislimo na likovne umjetnike. Oni nisu imali potrebu mijenjati svoj način viđenja. Iako su stvarali nove forme, nisu često mijenjali perspektivu.

Tek u prošlom stoljeću kubisti, slikari apstraktnog slikarstva i ostali nekonvencionalni slikari, stvaraju nove načine izražavanja, koji prilično odstupaju od naše zbilje. Mogli bismo reći da su rijetki bez pomoći teleskopa pokušali prikazati ono što vide astronomi, ili da su pak ušli u svijet malih stvari bez uporabe mikroskopa. Ako usporedimo slikarstvo i fotografiju, mogli bismo reći da je raspinjanje Krista slikano na način kao da je upotrebljavan objekiv žarišne duljine 200 mm (uskokutnik), dok je, primjerice, “Posljednja večera” Leonarda Da Vincia takva kao da je promatramo kroz širokokutni objektiv žarišne duljine 28 mm. Tako možemo reći da većina portretista stvara svoje slike objektivima između 50 i 100 mm (srednji objektivi i blagi uskokutnici), a impresionisti, naprotiv, objektivima kojima je žarišna duljina 30 ili 35 mm (širokokutnici). Nadrealisti mijenjaju perspektivu tako kao da je riječ o 20 mm širokokutniku ili čak eventualno o objektivu riblje oko (8 mm žarišne duljine). Ovdje naravno govorimo o malom 24x36mm formatu filma (senzora), poznatom i kao leica format. Zbog široke palete svojih optičkih mogućnosti fotografija može uporabom od najmanjih do najvećih žarišnih duljina, prikazati prirodu na bezbroj načina, i tako otkriti nove krajnje nepoznate vizure. Pomoću optike mijenja se svijet, odnosno naše viđenje svijeta.

Optičko-mehaničkim sustavom svakog fotografskog aparata – objektivom biramo što će se nači unutar okvira (tražila), koliko će biti zastupljena (veličina), a što će ostati izvan. Objektiv, ovisno o njegovom vidnom kutu, određuje koliko će motiv biti velik u slici, da li će biti uklopljen u pozadinu ili se odvajati od nje (to ovisi o žarišnoj duljini), te koliko se može snimati primjerice u kritičnim svjetlosnim uvjetima (svjetlosna moć objektiva).

12-200_mm
Lijeva fotografija snimljena je širokokutnim objektivom, a desna uskokutnikom, bez promjene mjesta odakle su fotografije snimane..

Ne ulazeći sada u područje optike, ustanoviti ćemo da objektive razlikujemo prema vidnom kutu, a on ovisi o žarišnoj duljini. Žarišna duljina objektiva je udaljenost od središnjice objektiva do točke (žarišta) gdje se sastaju sve zrake svjetlosti koje prolaze kroz leće objektiva. Na tom se mjestu nalazi i ravnina filma ili općenito nosača buduće slike. Kad se u fotografskoj, ali i filmskoj praksi govori o žarišnoj duljini objektiva, poglavito se misli na vidni kut koji taj objektiv zahvaća. Pritom nikako nije nevažan format buduće sličice na nosaču. Povezujući žarišnu duljinu i format na koji se snima, objektive možemo podijeliti na:

  1. srednji objektiv (ili ?normalni”, kako ga mnogi pogrešno nazivaju)
  2. širokokutnik
  3. uskokutnik (udomačilo se ?teleobjektiv)
  4. zum

U današnjoj digitalnoj praksi uvijek se uspoređuju objektivi digitalnog aparata sa istim vidnim kutovima na malom formatu. Traži se dakle ekvivalentna žarišna duljina objektiva na formatu 24×36 mm.

Postoje i brojni posebni objektivi, objektivi za snimanje u posebnim uvjetima, kao makro, mikro, objektivi ?riblje oko” i slični, no o njima ćemo govoriti nekom drugom prigodom.

U ovom uvodnom dijelu o temi objektivi potrebito je reći da su danas objektivi dosta kvalitetni, pa i kod onih ne toliko razvikanih proizvođača. To je ipak razlika spram primjerice dva desetljeća unatrag. Isto tako, čini mi se potrebitim reći, da fotograf ne mora, nije nužno, detaljno poznavati konstrukciju pojedinog objektiva, jer objektiv je (osim u tehničkoj fotografiji) ipak samo alat za stvaranje.

(nastavak  slijedi)

Krešimir Mikić

Fotografiju na naslovnici snimio: Roman Trifunov, a preuzeta je na unsplash.com