ABeCeDa – Okvir

Kad govorimo o okviru u fotografiji ili filmu, tada mislimo na ekran, monitor kod elektroničkih medija, na sliku koja se nalazi unutar okvira (ekrana) ili tražila. Valja ukazati na razliku između izreza (granica između prizora u vidnom polju i prostora izvan vidnog polja) i okvira – kadra (fr. cadre – okvir), što je granica između fotografske slike i okoline.

Fotografski okvir, drugačiji je od slikarskoga. Slika koja se nalazi u okviru, zatvoren je svijet, koji egzistira sam za sebe, bez dodirnih točaka s vanjskim događanjima. Kod fotografskog okvira i te kako je bitno i ono što se nalazi izvan okvira, jer to pripada gledateljevom iskustvu. Upravo okvir u fotografiji, koji je posljedica konstrukcije kamere, ukazuje na bitnu razliku između ljudskog (praktički neograničenog) i fotografskog viđenja zbilje. Okvir nas isto tako upućuje i na činjenicu odabira onoga što će se vidjeti na fotografiji.

Snimatelj odlučuje koje će sadržaje sadržavati okvir, što će u njega uključiti, a što isključiti.

Stoga možemo zaključiti:

a) Okvir pokazuje da postoji jasna razlika između ljudskog i fotografskog viđenja.

b) Već  samo postojanje okvira određuje autorov odnos prema zbilji koja se nalazi ispred objektiva.

Čim postoji nužnost odabira, to je već autorovo uplitanje u prizor, dakle stanovita intervencija ili režija. Govoreći o okviru, govorimo o prostoru. Fotografski prostor je prostor omeđen okvirom pri čemu je to tehnička i tehnološka nužnost fotografskih i elektroničkih medija. Fotografski prostor je dvodimenzionalan.

Promjena okvira nužno mijenja omjer slike (odnos širine i visine snimljene, odnosno projicirane slike), možemo to usporediti sa filmom, od prvotnog odnosa 1.33:1 do 2.85:1. Taj omjer nije samo važan zbog spektakularnosti velike slike, nego on određuje i estetiku slike (kompoziciju kadra). Upravo postojanje okvira u fotografiji, kao stalnog čimbenika fotografije, određuje posebnosti u prikazivanju prostora. Naime, zbog okvira počinje funkcionirati jedan novi, drugačiji svijet koji se iskustveno donekle razlikuje od našeg svakidašnjeg.

Zbog fiziologije ljudskog oka bilo je logično pronaći takvu fotografsku tehniku koja će zadovoljiti činjenicu da je ljudsko vidno polje veće u horizontalnom smjeru. Zbog toga i fotografska slika može biti šira, a ne viša. Tehnike širokog platna u kinematografiji, od kojih je najpoznatija cinemascope (2.35:1), temelje se upravo na toj spoznaji. Kod fotografije to su panoramske fotografije ili odabir formata snimanja 16:9, kao kod suvremenih televizora.

okviri

Možemo reći da se ipak sva najvažnija zbivanja događaju u središtu vidnoga polja naših očiju koje je obuhvaćeno horizontalnim kutom od 28 stupnjeva i vertikalnim koji iznosi oko 21 stupanj. Upravo te vrijednosti odgovaraju i klasičnom (standardnom) fotografskom formatu s omjerom stranica 1.33:1(4:3). Proširenje središnjega vidnog polja u desno i lijevo kod gledatelja stvara pojačan efekt. Mogli bismo reći da samo proširenje slike u horizontalnom smjeru u većine gledatelja stvara dojam kako su sada preskočene granice standardnog fotografskog okvira i kako ljudski pogled može nesmetano lutati većim prostorom. Takav širi okvir, međutim, treba rabiti s mjerom i samokritičnošću. Mora postojati razlog zbog čega ga rabimo, moramo biti svjesni njegovog odabira, bolje reći funkcije.

Kod fotografiranja nikako se ne smije zaboraviti i na mogućnost vertikalnog formata. Netko o tome ne treba ni razmišljati-osjeća kad će nešto snimiti vertikalno, a kada horizontalno, no o tome ćemo više pisati u kolumni o kompoziciji slike.

Krešimir Mikić