ABeCeDa – Boja u fotografiji (3)

Kad govorimo o boji u fotografiji, primarno nas zanima estetska primjena boje. Tada se misli na dopadljivost, na sklad boja koji će se gledateljima fotografije posebice dopasti. Valja međutim imati na umu činjenicu da sve fotografije nisu promidžbeni filmovi te da fotografija u boji nije poster ili samo ukras na zidu sobe. Ljepota zbog ljepote same može fotografiji više štetiti no koristiti.

Takav neosmišljeni tretman boje sigurno će odvući pozornost gledatelja od onog bitnoga u okviru. Stoga i u ovom slučaju vrijedi “pravilo” da bi koloristički estetizirani snimak trebao biti u funkciji, usko povezan sa sadržajem i tematikom fotografije.

U crno-bijelim filmovima nekad se govorilo da se primjerice kontrast postiže svjetlom, a u filmovima u boji kontrastiranjem boje. Danas postoji niz filmova, koji tu tvrdnju opovrgavaju. Sjetimo se samo filma Sedam (Fincher, 1995) koji je snimljen u boji, ali u ponekim prizorima dramatičnost se upravo postiže kontrastnim svjetlom, dok su boje krajnje prigušene. Identičnu pojavu pronalazimo i u fotografiji. Situacije kad u istoj fotografiji imamo boju i crno-bijelo, ostavljaju dojam kazališnoga, nečega irealnoga. U posljednje vrijeme, kada se u fotografiji rabi digitalna tehnologija, takvi su slučajevi dosta česti, jer se takvi učinci lakše ostvaruju elektronikom, nego kemijskim postupkom.

Boja u fotografiji  je još uvijek neistraženo područje. Moć boje je vrlo velika, a mogućnosti primjene višestruke. Za pretpostaviti je da će doba multimedije otvoriti neke nove spoznaje i na tom planu, a to će se zasigurno odraziti i na buduće fotografije.

To govorimo stoga što je zaista paradoksalna činjenica da postoji relativno malo fotografija koje danas, a tako je i kroz povijest fotografije, boju koriste kao izražajno sredstvo.

Kod fotografije ponekad treba misliti i na to da boji doprinose i kostimografija, odnosno scenografija i šminka. Sjećam se ovom prigodom izjave slavnog talijanskog redatelja Antonionija koji je rekao za film u boji sljedeće: “Slika je činjenica, a boja čini priču. Kad kadar sadrži boju koju gledatelj uočava, to je znak da je cilj postignut”.

Ovu izjavu u potpunosti možemo prenijeti i na fotografsku umjetnost.

Forsiranje boje, agresija boje, obilježje je današnje fotografske estetike.  Uz pomoć brojnih programa za obradu fotografije “pumpaju” se boje često nestvarne, nepostojeće u zbilji. To je fenomen koji možda više od bilo čega fotografiju približava likovnosti. Suvremeni fotografi se počinju oduševljavati likovnošću, kad da manje vjeruju u zbilju, pa tako i u boje, a nastoje slikati (mislimo likovno izražavati). Možda nam baš boja, kao čimbenik fotografske slike, može pomoći pri razmatranju koliko je fotografija danas zaista fotografija ili je to nešto novo, neki novi vid umjetnosti?

boja_1

Fotografija u boji koja sadrži primarne boje. Možemo reći na slici se nalaze te boje. Bitno je međutim osim kakvoće i količinski odnos, a naravno i što se tim primarnim bojama postiglo. U ovom primjeru osim šarenila i veselosti zaista ništa.

boja_2

Mnoge fotografe fasciniraju ovakvi prizori. Zašto? Boje u nekom rasporedu ili možda ritmu! Zaista to nije vrijedno fotografske pozornosti.

fot.3

Prethodni primjer je poput ovoga. Ako vas oduševljava šarenilo, rekli bi poznatu izreku “da šarenilo nije boja” ili “od šume se ne vidi drveće (odnosno boja)”.

BOJA_4

Što je na ovoj fotografiji fotografsko? Što je boji doprinjeo fotograf? Odgovor je u oba slučaja –  ništa. Fotograf je registrirao šarenilo koje su stvorili arhitekti i građevinari.

boja-5-1

Gledamo naslovnicu jedne knjige o povijesti fotografije. Osjećate li da je ovaj snimak obzirom na boju drugačiji?

fot.6

Zar i ovo nije fotografija u boji? Razmislite zašto mislimo da je uspješna?

Fotografski primjeri biti će i nastavak našeg sljedećeg susreta. Do tada promatrajte boje u svijetu koji vas okružuje, na fotografijama, na slikama likovnih umjetnika. Otkrivajte ponovo svijet boja.

(nastavak slijedi)

Krešimir Mikić