ABeCeDa – Boja u fotografiji (2)

Neki su teoretičari fotografije dugo vremena zastupali tezu po kojoj je crnobijela fotografija “umjetničkija” od fotografije u boji, koja je nekako obična, prestvarna. U svojim teorijama išli su tako daleko da su čak određivali za koje je fotografske teme boja prihvatljiva, a za koje nije.

Ako se već na taj način uspoređuje crnobijela fotografija i fotografija u boji, tada se može reći da crnobijele fotografije donose manje vizualnih informacija (detalja) od fotografije u boji, a to može imati za posljedicu da gledatelj biva više uvučen u fotografiju, dok boja, kako bi to danas rekli, stvara stanoviti šum između fotografije i gledatelja. No ta činjenica ipak je bila vidljivija u prvim danima snimanja u boji, kad se gledatelji još nisu privikli na svijet boje, dok danas fotografije u boji doživljavamo kao nešto svakodnevno, gdje boja sasvim sigurno više nije na taj način ometajući čimbenik.

Zašto se većina fotografa, posebice mislimo na amatere danas odlučuje za snimanje u boji, ako se crnobijelom tehnikom postiže veća ekspresija? To je pitanje nazočno posebice danas u doba digitalne fotografije, kad samo jednim pritiskom na aparatu ili u programu za obradu slika obojeni svijet možemo pretvoriti u crnobijeli.

Nakon tih usputnih razmišljanja valja se ponovno upitati što boja može fotografiji dati ili oduzeti?

Boja je svakako jedan od vrlo izražajnih elemenata fotografskog jezika. Gledatelj i te kako odmah uočava, da se njome želi nešto saopćiti. Ako pripada grupi onih koji se gledajući fotografirano ne žele previše angažirati tumačenjima viđenoga, on će sasvim sigurno barem uočiti da se s bojom nešto “čudno” događa. Moramo međutim znati da je danas gledatelj svakodnevno okružen bojom pa je na stanovit način postao i slijep za boje, rekli bismo da ih možda dovoljno ne uočava, što smo naglasili i u prošlom članku.

I boja mora biti u suglasju ili možda sudaru (?) s ostalim fotografskim čimbenicima, pri čemu se posebice misli na svjetlo, kostime, scenografiju, šminku i drugo. Ona skoro nikada nije izražajno sredstvo zatvorena isključivo u svoj svijet i izričaj. Ona je objektivna istina kada se rabi na realističan način i subjektivna laž kada se miješa s maštom. Boja u fotografiji, slično kao i u likovnoj umjetnosti, u službi je umjetnika koji ju može tretirati na svoj način, kako on to želi, može joj dati značenja i funkcije prema svom odabiru i umjetničkom viđenju. Tu se miješaju fizikalni, fiziološki i psihološki, mogli bismo reći znanstveni i simboličko estetsko-dramski, dakle umjetnički pristupi.

Boja u nekom osmišljenom rasporedu može postati simbolom i nositi stanovito značenje koje nadilazi prikazani prizor. Simbolika boje sasvim sigurno za mnoge je izuzetno zanimljivo područje, no i vrlo upitno, i to iz razloga što ne postoji univerzalno simbolično značenje. Što pojedina boja simbolizira, mijenja se od kulture do kulture, ali i od fotografije do fotografije. Simboliku pojedine boje određuje sam autor. Ako on odluči da će crvena boja u njegovoj fotografiji predstavljati (značiti) smrt, onda je to tako, i neovisno o tom što će u nekoj drugoj fotografiji, nekog drugog autora ta ista boja simbolizirati, primjerice, život.

Boja je ujedno i nositelj ugođaja, što se ostvaruje harmonijom ili disharmonijom boja, kao i u slikarstvu. Upravo ta sličnost s likovnim umjetnicima daje i fotografu pravo, ako se za to ukaže potreba, da intervenira i oboji ljudsko lice možda žutom, konja plavom, a nebo zelenom bojom.

Poznato je nadalje da boje i te kako djeluju na čovjeka, pa i na njegov fiziološki sustav, što se može uočiti analizom brzine rada srca, krvotoka i sl. Neke boje djeluju smirujuće, poput hladnih (zelene, plave i drugih), a neke uznemirujuće (crvena, žuta i druge tople boje).

boja-1

boja_3

7

boja-5a

boja_4

boja_2

(nastavak slijedi)

Krešimir Mikić