Rijeka – izložba fotografija: Zoran Mirošević i Linda Blažić Mirošević – MAGIJA GRADA

Print

MAGIJA GRADA

Fotografija je na pozitivan i plemenit način obilježila i ispunila slobodno vrijeme mnogima ljudima. Nije fotografija danas sveprisutna samo radi svoje lakoće nastajanja i dostupnosti ovih suvremenih tehnologija, ona je u svomu esencijalnom i egzistencijalnom značenju memorijska platforma suvremenom čovjeku. Ne samo čovjeku nego možemo reći da je to „civilizacijska arhivska proteza“. Slobodno ću parafrazirati i onu već potrošenu i lako primjenjivu misao i na fotografiju: „Kada vidim što i kako fotografiraš, znat ću tko si i kakav si.“ Fotografija nas skoro pa sudbinski definira i kroza zabilježeni sadržaj, a i kroz način snimanja toga istog sadržaja. Čovjek zrcali sebe u svemu onomu što radi i načinu na koji to radi. Fotografija je dobar primjer ove teorije.
I Linda Blažić Mirošević i Zoran Mirošević žive, propituju, proučavaju, snimaju život grada. Svatko u svome emocionalnom i dnevno-životnom pogledu. Linda istražuje metafizičko značenje svjetla u kolopletu čovjeka i urbanih datosti grada. Svjetlo joj je inicijalni pokretač, energija koja generira konačnu atmosferu njene fotografije. Linda ćuteći život na najintimniji način iznalazi i promatra odnos čovjeka i grada ili bolje reći da je to igra pojedinca i ponuđenoga sadržaja na beskonačnoj pozornici grada. Na njezinim fotografijama grad je scena, on je ogromna kulisa, on je magija emanirana zakonitostima urbaniteta. Kulise grada su iluzija koja se intimnom snagom pojedinca lako i u času pretvara u stvarnost. Tu i takvu intimu Linda „hvata“ i fotografira. Istu magijsku snagu otjelotvorenja nose scene, neovisno jesu li na njima snimljeni ljudi ili lutke u izlogu. Lutka u izlogu i čovjek na ulici na ovim fotografijama imaju isto značenje. Autorica ih poistovjećuje s najintimnijima i najdubljima propitivanjima vlastitosti pojedinca u cijelome tome gradskom šušuru. Barijere i granice su i ovdje prisutne – stvarne ili imaginarne manje je važno, ali su tu. Pitanje je još samo tko je s koje strane šetač-prolaznik ili lutka u izlogu. Da, to su zamke koje u sebi skriva grad sa svom svojom poputbinom. Možemo li reći, gledajući ove fotografije, da su Grad i Čovjek u mjeri uzajamnosti? Jesu li jedan drugoga dimenzionirali u svoj svojoj mističnosti i neotkrivenosti? I čovjek i grad su misterij, zagonetka koju na tren i u djeliću otkrivamo kroz vješto uhvaćeno svjetlo Lindinih fotografija.
Zoran je, naravno, isto tako čvrsto ukotvljen u grad i njegov dnevni ritam. S aparatom u ruci prati i sudjeluje u njegovu dnevnom pulsiranju. Za njega grad nije misterij, već je dnevna potreba i nužnost. Snimajući pojedince u vječitome i brzome hodu, on apostrofira suštinsko bilo grada. Fotografirajući ih iz različitih kutova, još više pojačava i naglašava njihovu jurnjavu, njihovu žurbu. Nekamo treba stići. Da, uvijek se u gradu žuri, idemo nekamo, negdje. Gdje? Kamo? I Zoran se to pita. Posebno gornji rakursi s istaknutim sjenama hodača naglašavaju ne samo tjelesnu kretnju već istovremeno ističu onu psihološku i emocionalnu napetost – „Moram stići!“ Reče davno u „Opomeni“ A.B. Šimić: „Čovječe, pazi da ne ideš malen ispod zvijezda!“ Nažalost, mnogi će sa Zoranovih prizora proći ili projuriti neprimjetni kroz grad, kroza život. Autor na vrlo bezazlen i jednostavan način svojim fotografijama secira urbano srce grada, secira mentalni profil građanina. Kojega građanina? Je l’ građanina stanovnika grada? To se i Zoran sa svakim novim snimljenim prizorom iznova pita. Treba li zastati, treba li taj građanin imati sebe u tome gradu, trebaju li oni suživot u suštinskom značenju grada i građanina? Svjestan je Zoran njihovog mimoilaženja pa je zato on sa svojim aparatom na ulici u krvotoku grada snimajući ih i iščekujući njihov susret ili potvrdu još veće izgubljenost. Tko zna zašto i kamo taj pojedinac juri? Možda se u toj strci pronađe i ne prođe, kako pjesnik reče, „malen ispod zvijezda.“ Bilo kako bilo, Zoranove fotografije svjedoče trenutno stanje grada i čovjeka.
Oboje autora za priču o gradu odabiru crno-bijelu fotografiju. Fotografiju lišenu boje, reduciranu i svedenu na elementarno, na nužno, na nešto sivih tonova i sa jasnim i dobro kompozicijski strukturiranim partijama crnoga i bijeloga. Odnos svjetla i mraka, i kod jednoga i kod drugoga autora, skoro da je biblijski doziran. I Linda i Zoran, s vrlo jasnim i osviještenim stavom i pogledom na grad, slikaju ga na originalan, svatko na svoj način. Dva pristupa, dvije vizije, dvije magije i bezbroj zagonetki koje taj uslikani grad krije i još više, čini mi se, odgonetki nudi. Ovo je grad i ljudi u gradu viđeni očima supružnika Linde Blažić Mirošević i Zorana Miroševića na njihovoj prvoj samostalnoj izložbi.

Dodatak izložbi ili izložba u izložbi

Intimna intima

Serija fotografija intimističkoga ozračja Linda snima u posebnom raspoloženju. To su kadrovi različitih detalja iz svakodnevnoga okruženja. Snimljeni izbliza tehnikom zamućivanja pozadine žive novi visoko estetizirani život. U istraživanju toga, skoro nevidljivoga svijeta autorica se približila tako blizu da bismo mogli reći da je ušla u intimni prostor biljke, leptira ili kakvoga drugog insekta ili bube. Pokazala je strpljenje istraživača jer u tim sićušnim i u času nestalnim prizorima pronalazi i otkriva novi svijet. Ove su fotografije kao male slikarske skice koje trebaju poslužiti za neku veću kompoziciju. Ustvari one jesu skice, ali fotografske, koje plijene ljepotom i mekoćom oblika i boja. Kao što i nastaju iz najintimnije potrebe, tako se moraju i promatrati – u malome formatu i za pojedinačno gledanje. U mozaiku složene, vode promatrača u ljepotu sjećanja i egzistencijalnih asocijacija.

Dijalog

Zoran ponavlja grafizam pustinjskih dina kao kakvu mantru. To je serija fotografija pustinjskoga pejzaža snimljenoga iz zraka koju Zoran naziva „U potrazi za Antoineom de Saint-Exuperyjem“. Ovim znakovitim naslovom autor priziva u sjećanje scenu razgovora i cijele radnje autora knjige Malog princa, Saint-Exupérya i Maloga princa i to začudno razumijevanje dva neobična bića u nemogućim pustinjskim uvjetima koji za njih nisu nerazumni i neprihvatljivi. I Zoran, ponavljajući prizore uzgibanoga pustinjskog prostranstva kao kakvoga nemirnog mora, propituje i svoje, i naše istine, i varijacije te istine. Ova metodologija rada propitivanja neznatnih mijena i varijacija iste teme svojstvena je svim kreativnim praksama i upornim kreativcima koji biraju najistančanije putove k istini, a ovo je jedan od njih; osobnoj, vlastitoj istini. Pustinju i ljudsku misao Zoran je ovom serijom fotografija potvrdio kao vječne kategorije.
Valja na kraju istaknuti važnu činjenicu da se u kući Miroševića obiteljski njeguje likovnost. Svi su aktivno prisutni u fotografiji. Pored roditelja tu je i sin David i kći Matea. Matea je nedavno diplomirala Grafički dizajn na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci. Osjećaj za vizualno, za likovnost nije slučajna, već je očito upisana u obiteljski kod Miroševića. To je naprosto njihovo dnevno ozračje iz kojega svaki sebe kreativno producira.

Borislav Božić
Kolovoz, 2016.

 

Zoran Mirošević

Rođen je 1964. godine u Rijeci, gdje je završio Elektrotehničku školu 1983. godine i otad radi kao automatičar. Fotografijom se intenzivnije počinje baviti 2010. godine propitujući različite tehnike fotografiranja i medij fotografije. U Fotoklub Rijeka učlanjuje se u jesen 2011. godine. Redovita sudjelovanja na zanimljivim predavanjima u sklopu klupskih aktivnosti pomažu mu u boljem i jasnijem dimenzioniranju originalnoga autorskog pogleda na vlastiti fotografski rad.

Tijekom bavljenja fotografijom prolazi kroz fazu “point-and-click” /točka i kliknite/ te, osobito nakon učlanjenja u Fotoklub, pokušava svijet i svoja razmišljanja o njemu prikazati fotografijama.

Član je Upravnog odbora Fotokluba Rijeka.
Dosad je izlagao na većem broju skupnih izložbi.

3-zoran-mirosevic_uvijek-postoji-nada

2-zoran-mirosevic_na-pravom-putu

 

Linda Blažić Mirošević  

Rođena je u Rijeci 1966. godine, a po struci je magistrica ekonomije. Prve fotografije napravila je još u osnovnoj školi i otad traje zainteresiranost za taj medij. Ipak, ozbiljnije bavljenje fotografijom počinje tek 2010. godine kupovinom digitalnoga kompaktnog fotoaparata i objavom prvih radova na internetskom portalu “Ptičica”. Već sljedeće godine počinje objavljivati radove i na portalu “Fotozine”, a iste se godine učlanila u Fotoklub Rijeka. Početni interes dominantno je bio onaj za pejzažnom fotografijom, a postupnim širenjem fotografskog znanja, javlja se sve veće zanimanje za makro i apstraktnu fotografiju, fotografije arhitekture te uličnu fotografiju. Posebnu pažnju posvećuje crno-bijeloj fotografiji u kojoj, prije svega, do izražaja dolaze tekstura, svjetlo i atmosfera.

Sudjelovala je na nizu skupnih izložbi te osvojila nekoliko nagrada i pohvala za svoj rad.

linda-blazic-mirosevic_sam

linda-blazic-mirosevic_lica