Rijeka – izložba fotografija: Lucio Vidotto i Dean Silić “OD-DO PUTOVANJA”

Otvorenje izložbe fotografija autora Lucia Vidotta i Deana Silića pod nazivom "OD-DO PUTOVANJA" bit će u subotu, 10. studenoga 2012. godine u 12 sati u Galeriji Principij, ulica Pod voltun 4, Rijeka. Izložba se postavlja u sklopu manifestacije Photori 2012.

Otvorenje izložbe fotografija autora Lucia Vidotta i Deana Silića pod nazivom “OD-DO PUTOVANJA” bit će u subotu, 10. studenoga 2012. godine u 12 sati u Galeriji Principij, ulica Pod voltun 4, Rijeka.

Izložba se postavlja u sklopu manifestacije Photori 2012.
 

Lucio Vidotto – Rendez vous Louvre

   

Dean Silić – Čežnja

 

OD – DO PUTOVANJA

Putovati katkad više označava emocionalno stanje, nego samo vrijeme i prostor koji su stvarni realitet između odlazaka i dolazaka. Češće i sigurno češće putujemo na virtualnom planu, negoli stvarnom jer nas zaigranost i beskonačnost naše mašte bezbolno nosi prostorima potreba, želja i čežnji. Putovati, neovisno o definiciji mentalnih ili stvarnih koridora, uvijek ima jasno određene točke ili ambijente polazišta i dolazišta. Emocionalna uzbuđenost stalno je stanje svih putovanja, bila ona stvarna ili dio naše mašte, naših snova.

Putovanja Silića i Vidotta objedinjena na ovoj izložbi povezana su idejom i temom, ali svaki od njih putuje vlastitim virtualnim ili stvarnim koridorima. Svaki autor svoja putovanja realizira ili pronalazi u najdubljim, intimnim prostorima svoga stvaralačkog i sveukupnog habitusa. Neovisni su jedan o drugomu iako u konačnici na simboličkoj razini im dosta dodirnih trenutaka. Putovati ne znači samo otići iz mjesta u mjesto, već putovanje znači svakako i povratak. Povratak, kamo? Da, uvijek se vraćamo ili u stvarni prostorni ambijent ili u još tajnije, nepoznatije prostore vlastite emocije i duše. Povratak znači ili bi trebao značiti plemenitiju i afirmativniju osobnost. Svi naši odlasci i dolasci jasnije i odlučnije definiraju sljedeća putovanja.

Izložba koja govori o odlascima i dolascima, ili joj je to namjera, razotkriva nakane, želje autora ili samo ono što manifestno ostane od toga. Ovo nisu klasična putovanja deskriptivne provenijencije s oduševljenjima svega viđenog. To su putovanja ili bolje reći munjeviti odlasci i još brži dolasci. Kamo…? Katkad odlazimo u uprizorenu scenu koju autor Silić naziva „Čežnja“ ili u nepoznati dio sebe koji opet može biti čežnja. Čežnja je stanje duše, naše raspoloženje… Promatramo li mi kroz ovu fotografiju autorova raspoloženja ili je ovo samo slikovno uprizorenje koje pobuđuje u nama potrebu da nabrzinu preberemo svoje vlastite čežnje. Scena žene, skulpture, koja čeka muža, sina da se vrati s mora. Osjećaj čežnje za povratkom najmilijih naglašen je podignutom rukom iznad očiju; kao kakav vizir da lakše uočimo traženu želju. Fotografija bi sama po sebi bila dokument prostorne situacije da nema žene, stvarne žene u drugom planu. Ta je stvarna žena isto u čežnji vlastitih potreba – tako nam sugerira njen kontekst unutar ikonografske strukture. Ona sjedi na obali sama. Zašto je sama? Koliko god kod Silića u naslovu prepoznajemo i razinu deskripcije sadržaja fotografija, čini mi se da još i više uprizorene scene u ovom kontekstu poprimaju razinu prenesenog, simboličkog značenja. Naslovi Silićevih fotografija „Prepoznavanje“, „Glasnik“, „Jedini smjer“ , „Protiv struje“ itd., iako dijelom opisuju manifestni prizor fotografske slike, ustvari prioritetno govore o autorovim, o našim, promatračevim stanjima i dilemama. Dilemama koje nas uče i vježbaju donositi odluke. Birati u nemogućnost biranja. Silić je iz uobičajenih vizualnih scena izvukao filozofiju koja nas drži mentalno napetim i aktivnim. Ovo su scene koje nas oživotvoruju.

Fotografija „Rendez vous, Louvre“ Lucia Vidotta naizgled neobaveznim rezom donosi scenu ljudi u prostoru zauzetih mišlju i hodom. Više je taj hod besciljan nego jasan i u konačnici određen. Ništa posebno, ali ako ju promotrimo pažljivije otvara nam se scena susreta. Susreta planiranog, čeznutljivog, neodoljivog, susreta u gomili nepoznatih, susreta na javnom mjestu. Svatko je zauzet svojim i fizičkim i duhovnim hodom, a dvoje mladih pokretom i gestom tijela usmjeravaju se jedno prema drugom zračeći snažnu želju susreta. Vidotto ih nije snimio izdvojene iz grupe i prostorne situacije, već ih „hvata“ u gužvi među drugim nepoznatim ljudima i time štiti njihovu nesuzdržanu intimu. Tu snagu usmjerenosti čežnje i međusobne želje dvoje mladih koji se sreću naglašavaju pogledi dviju žena na lijevoj strani kadra, te muškarac u energičnom hodu, ali s jasnim pogledom na mlade koji se sreću. Ovi ljudi u prolazu svojim usmjerenim pogledom markiraju dimenziju oslobođene energije susreta. A tko se susreće na fotografiji naziva „Rendez vous“ snimljena negdje u prostoru najdublje intime, a ne na platou Louvra? Dvije igračke fiće, tog nekada popularnog i nacionalnog automobila, ili je ovo možda susret autorovih dječačkih maštarija s mogućom sadašnjom životnom realnošću… Vidotto je zasigurno na najbezbolniji način erotizirao prostor fotografske slike materijalizirajući trenutna stanja u sinergijskom odnosu dječačkih maštarija. Isti duh u sebi nosi i fotografija „U prolazu“.

I Silić i Vidotto sasvim autonomno s ovom izložbom odlaze i dolaze, tj. putuju i vraćaju se svaki za sebe, a mi promatrači na ovim putovanjima uzimamo povratnu kartu na kredit naših iskustava, mašte, asocijacija…

Putovati, odlaziti i dolaziti, podrazumijeva prostorno definirani dio zemlje koji služi za kretanje. Takve prostorne scene snimaju naša oba autora. Silić „Protiv struje“, „Jedini smjer“, a Vidotto „Albero-della-vita-Vrbnik“ i „Paški duhovi“. Neovisno radi li se o klasičnom pejzažu na kojem dominira cesta, ili kakvoj urbanoj sceni na kojoj je izdvojena ulica ili most, ili pak noćni pejzaž na kojem je urezan snažan trag svjetala automobila, i jedan i drugi autor ostavljaju nas s rečenim prizorima da putujemo i otputujemo, da odemo i dođemo sami samcati u prostor svojih želja. Dvije snažne fotografske slike ove izložbe su Silićevo „Sjećanje“ jer je to putovanje najbolnije, jer putujemo kroz naše iskustvo i sjećamo se dragih osoba koje nisu među živima, snažno ih nosimo samo u sjećanju, te Vidottova fotografija „Vrata raja“ koja nas stavlja na kušnju i izaziva dvojbu je li raj jedan ili svatko od nas ima svoj raj…? Ustvari, podsjeća nas da snažno razmišljamo o kategoriji istine.

Dakle, i Silić i Vidotto vode promatrače svojih fotografija na putovanje s kojeg se svaki promatrač samostalno i slobodno vraća u utočište svojih asocijacija i sjećanja.

Studeni, 2012.

Borislav Božić