Samobor – izložba fotografija: Miljenko Horvat – FOTOGRAFIJE

„Zaboravite sve naučeno brbljanje o fotografskim sredstvima, metodama i pravilima o slikama o kojima smo govorili. Mislite o njima kao porukama, a ne kao o mediju. Zaboravite medij.“

Ova rečenica koju je napisao Dauglas Davis napisana je decenijima nakon Gorgone, i one fotografske prakse kakvu su koristili ne samo Miljenko Horvat, već i Josip Vaništa i Ivan Kožarić.

Ta je praksa s aspekta organizirane umjetničke scene bila „diskretna“ – kako je karakterizira Nena Dimitrijević – nenametljiva i ustvari nezainteresirana za šire uvažavanje. Osim, dakako, osobno i za uzak intelektualni krug. Fotografije svjetionika i uginula galeba iz Skagena koje je Miljenko Horvat snimio 1963. prilikom posjeta toj najsjevernijoj točki Danske, poslana je Josipu Vaništi u Zagreb i upotrijebljena kao slikovni prilog anti-časopisa Gorgona 7, 1965. godine.

Ispravno procjenjujući važnost te fotografije (u dvije verzije), Nena Dimitrijević je uvrštava u svoj prilog o Gorgoni u knjizi „Primarni dokumenti“ koju je objavio Muzej moderne umjetnosti u New Yorku. Ta enigmatična ali gotovo amblematska slika sadrži u sebi temeljno načelo ne samo gorgonaške fotografije, već i Horvatova osobnog pristupa mediju. A to je prije svega misao, a tek daleko od toga stvarna slika morske obale sa svjetionikom i uginulim galebom, i u sliku je nedvosmisleno ugrađena komponenta „misteriozne stvarnosti“ koja će kasnije postati odlučujuća u stvaranju vlastite zbirke fotografija koju su Miljenko Horvat i njegova supruga Lucija godinama sakupljali. I dakako, postati aura kojom je obilježen čitav njegov fotografski opus. Udaljen od svih središta fotografskog života u Hrvatskoj, Horvat je tek usputno bilježen kao fotograf, a obzirom na kratkotrajnost njegove stvarne prisutnosti unutar grupe „Gorgona“, studijski tekstovi i kritika spominju njegovu fotografiju tek usputno. Ostaje dakako tanana i diskretna stalna veza s Josipom Vaništom. Sad, kada su zahvaljujući brizi njegove supruge Lucije i tome da je jedan dio njegovih fotografija danas u Kolekciji Marinka Sudca u Zagrebu, Miljenko Horvat kao fotograf, postaje važan i nezaobilazan u svakoj daljnjoj obradi hrvatske fotografije. Horvat je iz prikrajka, ali i iz udaljenog Pariza i poslije Kanade, obogatio poglavlje hrvatske fotografije poetikom svojedobno vrlo aktualne problematike medija fotografije. Riječ je dakako o dubokom sloju nadrealnog, vidljivom sloju preuzetog od Fluxusa i pridruženoj tematici Novog realizma i Nove Topografije, a sve to je filtrirano gorgonaškom duhovnošću.

Želimir Koščević

Miljenko Horvat (Varaždin 1935. – Zagreb 2012.) Počeo je slikati od rane dobi. Tokom studija arhitekture u Zagrebu postao je članom avangardne umjetničke skupine Gorgona. Po završetku studija arhitekture 1962. seli u Pariz, a 1966. u Kanadu. Horvatova djela nalaze se u mnogim javnim i privatnim zbirkama: The Musée national des beaux-arts du Québec; Canada Council Art Bank; Musée des beaux-arts de Sherbrooke; Spencer Museum of Art; Zbirka Marinka Sudca, Zagreb, itd. Pred kraj života vratio se u Zagreb, gdje je i umro 2012. godine.

Miljenko Horvat izlagao je na preko 150 izložbi. Bio je aktivan kao kustos, dizajner i kolekcionar. Pisao je i objavljivao poeziju na engleskom jeziku. Njegovi su crteži objavljeni u nekoliko zbirki poezije kanadskog pjesnika Alexisa Lefrançoisa.

Kustos: Želimir Koščević
Asistentica: Vanda Kreutz

Slijedeća izložba: Fedja Klarić – Split sedamdesetih, otvorenje 23. travanj 2017.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *