Pages Menu
TwitterRssFacebook
Categories Menu

PROJEKT ”SPONE”: Hommage Tomislavu Gotovcu

.spone-fotografija
Sandro Đukić i Mio Vesović dvojac su druge Spone koja ih povezuje s kultnom ličnosti hrvatske suvremene, prije svega, konceptualne umjetnosti Tomislavom Gotovcom. Pun informacija i znanja kao šipak, Gotovac je svojim (neo)avangardnim umjetničkim djelovanjem bio hrabrim pionirom nove, provokativne i, bolje rečeno, socijalno, moralno i filozofijski utemeljene umjetničke prakse.

Financirane dijelom sredstvima Ministarstva kulture, Spone su zamišljene kao ciklička, izložbena prezentacija umjetničkog rada suvremenih hrvatskih umjetnika koji je u cijelosti ili stvaralačkim segmentima posvećen autoritetima hrvatske likovne umjetnosti.
Drugom izložbom, s otvorenjem 30. listopada 2015. godine, predstavljamo dio fotografskih uradaka Vesovićeve fotodokumentacije performansa „Zagreb volim te”, koje izlaže, dakako, pod istoimenim nazivom slavnoga performansa, a Đukić dio fotoseanse pretvorene u svojevrsni performans osebujnoga umjetničkog para, u konačnici kojeg je nastalo 510 portreta.

 

PROJEKT ”SPONE”

SANDRO ĐUKIĆ I MIO VESOVIĆ U HOMMAGE TOMISLAVU GOTOVCU

Tomislav Gotovac, za prijatelje Tom, alias Antronio Lauer (Sombor, 1937. – Zagreb, 2010.) kultna je ličnost hrvatske suvremene, prije svega, konceptualne umjetnosti. Završio je studij filmske režije u Beogradu, bio sporedan glumac u mnogim filmovima i cijeli svoj život gledao filmove, živio je i stvarao pod maksimom ”sve je to movie”. Pun informacija i znanja kao šipak,svojim je (neo)avangardnim umjetničkim djelovanjem bio hrabrim pionirom nove, provokativne i, bolje rečeno, socijalno, moralno i filozofijski utemeljene umjetničke prakse. Ona se poglavito manifestirala u hrabrim, a opet kulturološki sofisticiranim – za sredinu u kojoj je stvarao nerazumljivim – performansima. Bio je i ostao ekskluzivan umjetnik, čiji su radovi imali težnju potaknuti razmišljanje o svijetu u kojemu živimo, no ostao je znan, voljen, cijenjen, shvaćen i slavan samo u krugu ljudi koji se bave suvremenom umjetnošću, umjetnicima i ponekom stručnjaku i kritičaru najviše kategorije. Šira javnost nije znala za njega, nije marila, jer nije shvaćala. A Tom je svoje tijelo stavio u središte kao subjekt umjetničkog izraza, na tragu Duchampove, Fluxus i body – art prakse. Slavan je i kultan njegov performans izveden u kasnu jesen godine 1981. Zagreb volim te, kada je potpuno gol hodao i trčao od Frankopanske ulice, Ilicom prema ondašnjem Trgu Republike, lijegao na tramvajske tračnice i ljubio asfalt. Masa ljudi na središnjem zagrebačkom trgu nije shvaćala što se događa, smatrali su ga luđakom, pa je intervenirala milicija i odvela ga na informativni razgovor radi ”remećenja javnoga reda i mira”. U međuvremenu, taj umjetnički događaj od prije 34 godine prerastao je u mit, čiji se sadržaj danas čita ”kroz nostalgičnu optiku ili kroz solucije raznih umjetničkih, moralnih i ideoloških ključeva” (kritičar Marijan Špoljar). Cijeli je performativni čin fotografski pratio danas također kultni zagrebački fotograf Mio Vesović (uz kolegu mu Ivana Posavca). Ovdje je izloženo nekoliko fotografija iz Vesovićeve fotodokumentacije performansa Zagreb volim te koje izlaže dakako pod istoimenim nazivom slavnoga performansa. Radi se o umjetničkoj akciji i događaju par exellence, o kojemu se desetljećima govori i piše, a da sam prizor gotovo nitko nije vidio. Gledale su ga doduše, oči mnogobrojnih začuđenih promatrača, koji su se toga prohladnog podneva našli na Ilici i na Trgu Republike, ali je taj čin za sve vjerojatno ostao tek bizarnost gologa čovjeka na ulici, o čemu se govori toliko dugo koliko je moć trajanja jeftine senzacije. Tom je performans posvetio svojemu omiljenom američkom filmskom režiseru Howardu Hawksu i njegovom filmu Hatari. Za vječnost umjetnički je čin zabilježen posredstvom angažirane i majstorski kadrirane Vesovićeve fotografije, čija moć i jest u dokumentiranju vremenski prolaznog trenutka umjetničkog čina, gdje i same postaju umjetnička djela, upravo antologijska u korpusu hrvatske suvremene umjetničke fotografije. Vesović je sada već višedesetljetnu karijeru vrhunskog umjetničkog fotografa gradio u kultnim zagrebačkim listovima Polet i Studentski list, da bi nakon njihova utrnuća, sve ostalo postalo povijest. Serija crno-bijelih fotografija ne samo da bilježi vremenski slijed (kronologiju), i pojedine trenutke Gotovčevih radnji tijekom performativnoga čina, već su i same umjetnička djela. Izvrsni kadrovi plijene uvjerljivim svijetlo – tamnim kontrastima, artikulacijom detalja, a posebno, upravo skulptorskim tretmanom Gotovčeva tijela. Ovim je performansom Tom želio dati pljusku društvenom licemjerju, uštogljenim konvencijama i prevladavajućem konzervativizmu, pa i masovnoj zatupljenosti i gluposti lažnoga morala, iza kojega stoji masovno neznanje i nizak stupanj kulture, a za našu sredinu i tipičan provincijalni, a često i podanički mentalitet. Nago tijelo u javnosti, u urbanoj vrevi, nije baš prikladan prizor za vidjeti u domaćoj sredini. Prisjetimo se samo kako su u Beču, prijestolnici bivše carevine kojoj smo stoljećima pripadali, djelovali u sedamdesetim i osamdesetim godinama prošloga stoljeća ekstravagantni avangardni umjetnici grupe Wiener Akzionismus (”Bečki akcionisti” = Hermann Nietsch, Günther Brus, Otto Mühl i Rudolf Schwarzkogler, te legendarna Valie Export, koji su brutalnim performansima i happeninzima sakatili tijelo, polijevali se svinjskom krvlju, provocirali orgijama i seksualnim javnim provokacijama, pa nikome ništa. Kulturna ih je javnost prihvatila kao najistaknutije suvremene umjetnike Austrije. Tom Gotovac je legendarni hrvatski performer, filmaš i konceptualni umjetnik, koji je izlagao po svijetu, a ostao je razočaran u sve (od tuda i slavni rad Pun mi je k….), u neprobojnost uskogrudne sredine, za koju je bio naprosto, preavangardan. I danas, nekoliko godina nakon smrti, izlaže po svijetu više nego ikad, zahvaljujući osnovanom Institutu Toma Gotovca koji vodi umjetnikova udovica gospođa Nada Cazi. Za sada vrhunac na žalost posthumne međunarodne prepoznatljiivosti doživljava kada je nekoliko fotografija iz ciklusa Foxy Mister izloženo su na prestižnoj izložbi Goli muškarci, održanoj godine 2012. u Leopold Museumu u Beču, među radovima Brusea Naumanna, Gilberta & Georgea, Ursa Luthyja, Andyja Warhola, Thomasa Ruffa, Roberta Mapplethorpea, Ilse Haider, Katarine Kozyre, ali i egipatskih aktova, Rodinova ”Brončanog doba”, Dürera, Schielea, Cézannea, i mnogih drugih. Njegovo je djelovanje ostalo gotovo sanktosanktno za neke druge važne hrvatske (postavangardne) umjetnike: performericu i bodyartisticu Vlastu Delimar, Pina Ivančića, za grupu Weekend Art i njihov projekt s Tomom Gotovcem Hallelluja the Hill (Ivana Keser i Aleksandar Battista Ilić).

Posebno je prijateljstvo s Tomom gajio i cijenio ga, umjetnik Sandro Đukić. Njihovo prijateljstvo počelo je sredinom ’80-tih godina prošloga stoljeća na šanku Muzeja suvremene umjetnosti. (I moje, za šankom, a posebno se produbilo na putovanju u Bilbao da vidimo novi Guggenheimov muzej). Umjetnici različitih generacija, no istoga senzibiliteta i svjetonazora uskoro su postali dio iste likovne scene, pa su više puta zajedno izlagali. Trajno ih je povezalo kino, u kojem bi naletjeli jedan na drugoga, poslije kasnih projekcija. Filmovi su tako završavali noćnim šetnjama i dugim razgovorima u Đukićevom atelijeru. Godine 2005. Đukić je zamolio prijatelja da stane ispred njegove kamere. Foto seansa se pretvorila u svojevrsni performans osebujnog umjetničkog para, u konačnici kojeg je nastalo 510 portreta. Pronicavi redatelj ove akcije Đukić ponio je ulogu sabirača Gotovčevih intimnih asocijacija. Usporedo s dinamičnim razgovorom o filmu, likovnosti, životu, nastajale su Gotovčeve preobrazbe u galeriju filmskih likova većih od života. Dugotrajno druženje, međusobno uvažavanje i razumijevanje, pretvorilo se u ritualno obostrano umjetničko stvaranje. Tom je model na kojemu Đukić nalazi ne samo fizičke položaje, ne bilježi samo stanje ostarjelog, pomalo punačkog, voluminoznog, ali korpulentnog i snažnog, tijela, već oslikava dušu tijela i njegovoga vlasnika, a na licu vidimo različita psihološka stanja: od gordosti, ponosa, inata i samouvjerenosti, do sumnje, neraspoloženja, ogorčenosti i razočarenja. Đukićevi su portreti autoreferencijalni per se, na kojima se model preobražava u likove preuzete iz njegove filmofilske cornucopie. Tom Gotovac, koji se usprkos građanskom podrijetlu trajno osjećao kao usamljenik s društvenog ruba, provocirao je estetske i etičke zakone svijeta u kojem je ”moralno vrijedno samo ono što stvarno društvo osuđuje”. Gotovac posthumno, posredstvom živoga Đukića, i u ovoj prilici anarhično provocira kult ljepote i mladosti autoerotskom pornografijom i parodiranjem samoga sebe. ”Bio je istoga mišljenja kao i ja, da je u promijenjenoj društvenoj paradigmi, nakon svih tranzicijskih procesa, došlo do rekolonizacije tijela. Da se danas možda i više nego prije vodi borba za pravo na vlastito tijelo,” objasnio je Đukić. Naizgled paradoksalno, a opet u vezi s Gotovčevom sklonošću da miri suprotnosti, Đukićev umjetnički postupak predstavlja preminulog mu prijatelja kao baštinika starih majstora i protagonista Hrvatske moderne. Konačno, njih Gotovac i spominje kao najveće uzore. Kontradiktorna pozicija lucidno je opisana Đukićevim naslovom izložbe – Body Double. Istoimeni kultni triler Briana de Palme bavi se zamjenama identiteta, dvojnošću. De Palma ne preže od retorike eksploatacijskog filma i koristi ready-made metodu uključivanja drugoga filma u vlastiti rad. Oba su pristupa bliska Gotovčevom kritičkom izjednačavanju visokog i niskog žanra, za kojim je posezao desetljeće prije posmodernističkih praksi.

Upravo se to opće poznato tijelo Gotovca – performera našlo u fokusu drugoga rada Đukićeva rada pod nazivom Body Scan iz godine 2005. Đukić je stvorio intimni portret umjetnika sastavljen od 510 fotografija kao svojevrsni vizualni ”arhiv” njegovog tijela. ”Napraviti portret Toma Gotovca značilo je snimiti njegovo tijelo”, kaže Đukić. Obratite li pažnju, vidjet ćete da svaki detalj snimljenog tijela na određen način oslikava totalitet i osobnost Tomislava Gotovca.

Govoreći o narativnoj razini rada, ovakav pristup omogućio je da Tom za vrijeme snimanja odglumi cijeli niz svojih uloga: režisera, poklonika filma, mislioca, patnika, pokajnika, ili ratnika koji se cijeli život borio za zauzimanjem što više prostora apsolutne slobode pojedinca, društva, i prije svega, umjetnosti.

Ovo djelo je sjajan primjer kreativne suradnje dvojice umjetnika, što je jedna od temeljnih karakteristika Gotovčevog radnog postupka. Naime, umjesto uobičajene pozicije kada fotograf uzima aparat i snima svijet oko sebe, Gotovac primjenjuje filmski postupak, mijenja ulogu i postaje režiser, scenarist i glumac na fotografijama koje snimaju suradnici u umjetničkom procesu.

Tom Gotovac je spona umjetnicima Miju Vesoviću i Sandru Đukiću koji su dio svojega opusa posvetili fotografiranju ovoga velikog hrvatskog umjetnika.

Enes Quien

Objavio – 22. listopada 2015. – Izložbe