Zagreb – izložba fotografija: Ivan Dorotić – “Podstanari”

U četvrtak 30. listopada 2014. godine u Galeriji SC u Zagrebu bit će otvorenje  samostalne izložbe fotografija Ivana Dorotića naslovljena “Podstanari”.

Radi se o osobnom foto-doku projektu koji prikazuje portrete nekih tridesetak (zagrebačkih) podstanara, koje sam dokumentirao u njihovom podstanarskom domu u formi diptiha.
Prva fotka prikazuje ljude u njihovom podstanarskom okruženju, a druga isti taj kadar koji je lišen ljudi i svih njihovih stvari. Ostaje samo prostor podstanarskog stana.

Projekt je dobio pohvalu na festivalu Rovinj Photodays 2013. u kategoriji “Umjetnički koncept”, a na natječaju je izabran za izlaganje u Galeriji SC.

Izložba se može razgledati do 12. studenog 2014. godine (radnim danom od 12 do 20 sati te subotom od 10 do 13 sati).

01

08 07 06 05 04 03 02

O projektu/artist statement

Projekt u trajanju, serija diptiha «Podstanari», nastao je kao posljedica vlastitog prihvaćanja životne situacije «nesređenog stambenog pitanja». Osobno podstanarsko iskustvo od preko 12 godina rezultiralo je iniciranjem participativnog fotografsko-dokumentarnog projekta u kojem portretiram podstanare, ljude koje poznajem i ne poznajem, a okuplja ih zajednička karakteristika – da ne posjeduju stambeni prostor u kojem žive i da nemaju nekretninu u svom vlasništvu.

Pojam podstanarstva u Hrvatskoj netočno se i površno doživljava kao isključivo privremena karakteristika stanovanja vezana za studente, učenike ili sezonske radnike. Istovremeno se podstanarstvo banalno i ponovno netočno doživljava kao stambena solucija ljudi nižeg društvenog statusa.

No stanje stvarnosti govori drugačije; govori o velikom broju podstanara (osobito u Zagrebu) koji niti su studenti, niti đaci, niti obrazovanjem i financijskim statusom pripadaju u niže slojeve, a njihov broj te kontekst ove perzistentne stambene odluke, kontinuirano raste.

Realan pokazatelj i statistički precizan podatak o broju podstanara, poglavito u Zagrebu gdje je najrašireniji, ali i širom Hrvatske, ne postoji, kao ni institucija ili državno tijelo koje štiti i prepoznaje problematiku i kontekst podstanarstva, što stvara dodatnu pravno-birokratsku nereguliranost ovakvog oblika stanovanja.

S druge strane pak strane kontekst posjedovanja vlastite nekretnine u Hrvatskoj je, za razliku od europskih i svjetskih trendova i okolnosti, društveno nametnuti ‘must-have’.
Ta neiscrpna želja za «imanjem» prisutna je iz niza razloga, često zbog mentalnog nasljeđa od starijih generacija i društva stasalog na tekovinama stambeno jednostavnijeg socijalizma, ali i snažne medijske prisutnosti banaka kao ‘posrednika’ koji to stambeno posjedovanje nameću i vješto sugeriraju kao neizbježno.

No činjenično stanje hrvatske (i globalne) ekonomije, sve prisutnije poslovne nesigurnosti pojedinaca te ogromne kamatne stope i apsolutno neprihvatljivi krediti, sve više rezultiraju činjenicom da (mladi) ljudi u Hrvatskoj niti ne pomišljaju o kupnji stana i tridesetogodišnjem ropstvu bankama uz isplatu dvostruke vrijednosti kupljene nekretnine, već se svjesno odlučuju na podstanarski izbor.

Osim tog vječnog i pomalo isprostituiranog «stambenog pitanja» serija diptiha «Podstanari» cilja potaknuti i niz drugih pitanja i teza projiciranih na subjekte i gledatelja, vezanih za pojam posjedovanja, ali i pojam doma, pojam sigurnosti, nestalnosti, poistovjećivanja s prostorom u kojem živimo, stambenih navika, migracija, privrženosti, privremenosti i (važnih) životnih odluka.

Istovremeno, serija «Podstanari» na širem socijalnom nivou nastoji osvijestiti pojam podstanarstva kao česte i realne situacije koja je za Hrvatsku i vrijeme u kojem živimo itekako prisutna, raširena, poželjna i prihvatljiva, a u europskom kontekstu itekako učestala te logično i precizno pravno regulirana.

Serija fotografskih diptiha «Podstanari» dokumentira ljude u njihovih osobnim, ali privremenim životnim prostorima, u koje su utkane navike, karakteri i emocije, kroz potrošne stvari, ali i energiju korištenja i bivanja unutar realnih, «sagrađenih», ali vremenski ograničenih domova.

Fotografije prati audio zapis u kojem autor fotografija vodi dijalog s portretiranom osobom, postavljajući ili implicirajući navedena pitanja, stavove i nedoumice.

O podstanarima kao urbanim nomadima

autor: Bojan Krištofić

Biti podstanar – to je društvena uloga ili, ako hoćete, socijalna nužnost s kojom se suočava mnogo ljudi tijekom različitih faza svojih života. Bilo da je riječ o studentima koji su prisiljeni obrazovati se van svojih rodnih mjesta i gradova, bilo da je riječ o osobama, mladim parovima i roditeljima koji ne posjeduju vlastite nekretnine niti sredstva da ih kupe, podstanari su već desetljećima karakteristični prolaznici kroz brojne gradove svih hemisfera.
U vrlom novom stoljeću, kada su se još jednom dramatično razotkrile sve kontradikcije ekonomskog sustava u kojem ne samo mi „na Zapadu“ živimo, što je posebno došlo do izražaja u podivljalom tržištu nekretnina diljem Europe, biti podstanar postalo je, na neki način, forma metaforičkog bivanja simptomatičnog za sustav kao takav. Pogotovo u našem minijaturnom, lokalnom, o mnogo čemu ovisnom kontekstu. Nasljeđe pokopanog samoupravnog socijalizma, u kojem su gotovo svi imali riješeno stambeno pitanje, pa i dodatne vikendice i „kuće za odmor“ bez pretjerane muke, kod sretnijih se pojedinaca danas svelo na kibiciranje između baštinjenih nekretnina s ostatkom familije, mahom u rodnim gradovima gdje obitelji već duže vrijeme obitavaju. A što je s onima koji su, kako rekosmo, prisiljeni seliti se, trbuhom za kruhom?

Ivan Dorotić, autor ovih fotografija, i sam je podstanar u Zagrebu već duže od jednog desetljeća, a tijekom godina je promijenio isto toliko adresa. Njegov pogled, dakle, dopire iznutra. Sasvim je očito da Dorotićev cilj pri snimanju ovog ciklusa fotografija nije bio (samo) estetski izraziti relativno nepredvidivu svakodnevnicu podstanara, već i stvoriti umjetnički dokument koji u sebi neizbježno sadrži angažirani komentar, mada prikriven, implicitan. Trideset-i-nešto godišnji fotograf (generacijska odrednica ovaj put je bitna!), po vokaciji multidisciplinarni „slobodnjak“ svoje suborce podstanare snima u okruženju koje dobro poznaje – u domu koji to istodobno i nije, jer se u njega već za koji mjesec može useliti netko drugi. Zanimljivo je što subjekti fotografija nisu ciljano odabrani među prijateljima i poznanicima, već su to Dorotiću ponekad čak i nepoznati, ali generacijski i životnim stilom bliski podstanari koji su se odazvali na njegov poziv za sudjelovanje u projektu, čije se stanovanje obavezno prikazuje u diptihu. Prva fotografija prikazuje podstanara, podstanarku ili podstanare (to nisu samo pojedinci sami ili s kućnim ljubimcima, već i obitelji s malom djecom) u njihovim uobičajenim pozama i situacijama u iznajmljenim stanovima, u sobama i prostorijama koje su (blagim) intervencijama i vlastitim predmetima i odnosima učinili prijemčivima, privlačnima, svojima. Međutim, druga fotografija iz istog rakursa, s jednakim, blagim i nenametljivim osvjetljenjem, prikazuje iste prostorije ispražnjene, bez njihovih stanovnika, bez ičega što je te interijere činilo njihovima. Pa ipak, budući da obje fotografije zbog autorove intencije nužno promatramo u paru, teško je oteti se dojmu da i u drugoj fotografiji prisutnost protagonista i dalje postoji, kao odjek u kadru, kao nešto što se događa na samom njegovom rubu. Nameće se zaključak kako bi bilo zanimljivo u nekom trenutku naglo obrnuti perspektivu i umjesto podstanarima, baviti se samim stanovima koji često mijenjaju svoje stanovnike. Kako neprekidna prisutnost drugih i drugačijih ljudi utječe na interijere, kako se prostori mijenjaju uslijed kontinuiranih migracija stanara za koje se nisu stigli vezati, mijenja li se, u krajnjoj liniji, i karakter prostora zbog tih stalnih promjena, a ne samo njegov izgled „na prvu loptu“?

U srži Dorotićevog projekta Podstanari je kompleksni odnos između protagonista i njihovih promjenjivih obitavališta, a riječ je, dakako, prije svega o stupnju povezanosti koji su podstanari uspjeli razviti s prostorom koji im znači dom – doduše, možda privremeno; ali u trenutku useljenja i življenja, o privremenosti se iz dana u dan ne razmišlja. Naprosto se živi. Svatko gaji nastojanje da svoj životni prostor učini što ugodnijim, svojim vlastitim – to su instinkti bez kojih se ne može i koje fenomen podstanarstva u neku ruku narušava, ili preciznije, preobražava. Jer, osim nagona za savijanjem gnijezda, čovjek posjeduje, kao što je poznato, i gotovo bezgraničnu sposobnost prilagodbe ili socijalne adaptacije.
Sam autor je naspram svog permanentnog statusa podstanara s vremenom razvio pozitivan odnos, a vrline su prevagnule nad manama, jer nestalnost životnog prostora s jedne strane znači i slobodu, kao i bijeg od robovanja kreditima koje svi doživljavaju kao mnogo veće zlo od toga što nemaju svoju nekretninu. Sveprisutna premreženost suvremenog informatičkog i post-industrijskog društva omogućava privilegiranim stanovnicima urbanih sredina da više-manje sve što im je nužno za život nose sa sobom. Ne trebamo se zavaravati – premda su do određene mjere obespravljeni, građanski podstanari s druge su strane i povlašteni, jer imaju mogućnost migracije koju netko drugi možda nema ili će se na to mnogo teže odlučiti. Oni su suvremeni nomadi, što sa sobom nosi sve ljepote i zamke selidbenog života. Istodobno se postavlja i pitanje – nakon dugih stoljeća sjedilačke civilizacije, jesu li stalne selidbe nešto što ubuduće nikome više neće predstavljati izbor, nego jedinu moguću opciju?

O autoru:

Ivan Dorotić (Split, 1980.) je završio Klasičnu gimnaziju u Splitu te 2008. diplomirao na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu. Tijekom studija pohađao je interdisciplinarni kolegij Fotografija na Studiju dizajna. Radio je u nekoliko arhitektonskih ureda, četiri semestra bio je honorarni asistent pri Katedri za urbanističko planiranje na Arhitektonskom fakultet te je tri godine uređivao blog o prostoru i oblikovanju Pogledaj.to.

Od ljeta 2012. djeluje kao freelance autor, afirmirajući se ponajviše kao profesionalni fotograf u sferi arhitektonske fotografije te nastavlja pisati o vizualnoj umjetnosti i kulturi za niz domaćih medija. U travnju 2013. pokreće portal o vizualnoj kulturi i umjetnosti Vizkultura.hr čiji je glavni urednik. Dopisnik je iz Hrvatske za nizozemski arhitektonski magazine A10.

Izlagao je na dvije samostalne fotografske izložbe (First Shot – Kula Lotrščak Galerija Klovićevi dvori, Zagreb 2009., Galerija Waldinger, Osijek, 2010.), te na petnaestak grupnih dizajnerskih, arhitektonskih i fotografskih izložbi i festivala u Hrvatskoj, Francuskoj, Srbiji i Makedoniji. Fotografije su mu objavljivane u niz domaćih i svjetskih arhitektonskih i dizajnerskih magazina, publikacija i portala, te na naslovnicama časopisa Oris i Zarez. Recentni projekti koje je snimao kao službeni fotograf osvojili su najvažnije domaće arhitektonske nagrade.

Inicijator je i kustos projekta ‘Plakatiranje’ – konstantno rastuće kolekcije autorskih plakata koje za portal Vizkultura.hr rade dizajneri i vizualni umjetnici.

Za fotografski projekt ‘Podstanari’ na festivalu fotografije Rovinj Photodays 2013. pohvaljen je u kategoriji ‘Umjetnički koncept’.

Živi u Zagrebu i radi kao fotograf, publicist te u odnosima s javnošću za projekte kreativnih industrija, a povremeno eksperimentira s dizajnom.