Pages Menu
TwitterRssFacebook
Categories Menu
Fotografija govori više od tisuću riječi (7)

Fotografija govori više od tisuću riječi (7)

Treba li učiti (i kako učiti) gledanje fotografija?

Možemo se upitati kako na fotografiju reagiraju pripadnici nekih plemena koji ranije nisu fotografirali, a ni gledali tuđe fotografije. Istraživanja su pokazala da su oni, primjerice fotografiju neke osobe, konkretno žene, doživljavali kao snimak njima neke aktualne živuće osobe. Međutim druga su plemena u istom slučaju, imali probleme pri doživljavanju fotografije, odnosno identifikaciji osoba ili predmeta. Naime, ako su se pripadnici nekog plemena maksimalno skoncentrirani na umjetnost ornamenta, njima je zaista bilo teško prepoznati objekte na fotografiji. Oni očekuju neke specifičnosti obzirom na objekt prikazan na fotografiji. Njihova kultura im uveliko otežava prepoznavanje nekog lika.

Dijete reagira drugačije. Dijete već s pet mjeseci, neopterečeno može fotografiju promatrati bez učenja. Djeca će uvijek gledati dulje neki novi predmet nego onaj koji već poznaju. Primjerice, ako promatraju jednu poznatu lutku i jednu koju prvi put vide na fotografiji,oni će uvijek dulje gledati nepoznati object, jer onaj poznati, ionako ne promatraju kao fotografiju, nego kao realni predmet.

Već između trećeg i šestog mjeseca starosti dijete treba početi razlikovati zbilju i prikaz zbilje na fotografiji. Na tome se treba raditi.

Ako prihvatimo činjenicu da svi ljudi bez dodatnog učenja mogu identificirati objekt na fotografiji, ipak je važno spoznati koji je odnos fotografije i realnosti, što je isto, a što se mijenja. Postoji veliki broj preomatrača, posebice djece koji ne vjeruju, da ako se mijenja način snimanja djelomice se mijenja i zbilja, jer poprima neka druga dodatna značenja. Problemi već nastaju na razini dvodimenzionalno – trodimenzionalno. Može se reći da je izuzetno važno utvrditi koji aspekti realnosti ostaju na fotografiji sačuvani, a koji ne.

Ljude boli kad netko od njihovih bližnjih “podere” neku fotografiju, zar ne? Upravo to je ostatak nečeg što bi mogli nazvati iluzornim identitetom, nečim što ostaje iza svake fotografije. U tome je njezina moć.

Razmišljajući dalje možemo se upitati koliko su ljudska sjećanja povezana s fotografijama.

Na to je pitanje teško odgovoriti. I psihologija je potvrdila da fotografije, slike uopće, omogućavaju da budu prepoznate i nakon dugo vremena, među puno snimaka. Koliko to traje nije bitno, no možemo reći da se često radi o svega jednoj do dvije sekunde. Uspoređujući to s jezikom, to je vrijeme dostano da se pročita pet do deset riječi.

Teško je iz sjećanja nakon određenog vremena prizvati neko lice. To je puno lakše ako gledamo fotografiju osobe. Riječ je o vizualnom sječanju, memoriji, no to zaslužuje detaljniji pristup.

 

(nastavak slijedi) 

Komentari

komentara

Objavio – 19. prosinca 2011. – Umijeće i tehnika