fotografija_umijece_37

Fotografija govori više od tisuću riječi (4)

Kako fotografija utječe na percepciju?

Još u razdoblju renesanse slikari (Battista della Porta, Giotto, oko 1558. godine) su rabili uređaj Camera Obscura koji je predstavljao preteču fotografskog aparata, a njima je pomagao pri slikanju perspektive. Taj se uređaj tijekom vremena usavršavao pa je običnu rupu kroz koju je padalo svjetlo uskoro zamijenila leća. Rabili su se različiti objektivi za slikanje krajobraza ili za portrete. Rezultat je bila slika koja je tada umjetnicima poslužila kao skica za njihov likovni rad. Već tada je uočena razlika između zbilje i načina kako ju registrira uređaj, aparat.

Camera Obscura i njena primjena u slikarstvu.

Kako je „olakšana“ percepcija fotografije?

Prvo „olakšanje“ postiže se činjenicom što svi elementi „leže“ u jednom sloju slike, bez razlika u fokusiranju. Time se vidi više elemenata koji inače u zbilji istodobno nisu oštri.

Drugo je „olakšanje“ postignuto smanjenjem. Naime u fotografiji vidimo više elemenata zajedno, koji u svakodnevnom životu, percepciji ne bi mogli biti obuhvaćeni istovremenim gledanjem. Kod ljudskog gledanja često je nužan pomak glave kako bi se sve obuhvatilo, odnosno kompletna, cjelovita slika zasniva se na kombinaciji u mozgu spojenih pojedinačnih pogleda. Što tek reći u tom kontekstu o panoramskoj fotografiji?

Sljedeća je tema samo jedan osjetilni kanal. Naime, kod promatranja fotografija dostatan je jedan osjetilni kanal, osjet vida. Nije primjerice nužno u isto vrijeme gledati, slušati i mirisati. Opet jedna vrst „olakšanja“.

Kad pak govorimo o privilegiranom promatraču, mislimo na to da u ovom slučaju ne egzistira pokret, nema ni riječi o primjerice hladnoći, buci ili vjetru. Obzirom na fotografski motiv, promatrač može biti krajnje opušten. Ako se fotografira neka nesreća, taj dramatični trenutak ne traži istodobnu reakciju fotografa, jer taj isti događaj može biti i predmetom estetske prosudbe, kalkulacije.

Možemo govoriti i o najizražajnijem izrezu. Smetajući čimbenici u slici, kao što su kablovi, prekrivanja objekata ili neke prljavštine jednostavno će se ukloniti, posebice u današnje digitalno doba.

Izbjegavanje socijalnih obilježja također je bitan faktor koji može ukazati na razlike između zbilje i njezinog prikaza na fotografiji. To u isto vrijeme može biti lijepo lice kod snimanja siromaštva ili izbjegavanje pojave prosjaka, jedna vrst autocenzure.

U stvarnom životu ljudsko oko registrira na rubovima vidnog kuta pokret. U fotografiji je okvir, a posebice rub okvira nešto izuzetno bitno. Naime, ako se nešto važno i događa na rubovima slike, promatrač to registrira kao oštrinu, istodobno jasno razlikujući granicu između stvarnog života i rubova fotografije. Stoga su rubovi fotografije, primjerice kad se fotografije za prezentaciju stavljaju u passepartoutu, još izražajniji, jer je granica još vidljivija. Mogli bi reći da je to jedna vrst smiraja pri perifernom gledanju na fotografiji.

Naime okvir na slici (likovnoj, fotografskoj) svijet je za sebe, bez dodira sa zbiljom, nešto zatvoreno, svijet za sebe, dok je u filmu to nešto što jasno ukazuje da postoji „život“ i izvan okvira.

Bitan je još faktor i vrijeme promatranja fotografije. To je najbolje promatrati u suodnosu video snimke i statične fotografije.

Krešimir Mikić

(nastavak slijedi)