Dubrava – izložba fotografija: Željko Knežević – BOJE ŠIBENIKA

U predvorju Kulturnog centra, Dubrava 51a, 16. svibnja 2016. godine u 19 sati otvara se izložba fotografija Željka Kneževića pod nazivom “Boje Šibenika”. Izložba je organizirana povodom 950. obljetnice Grada Šibenika i bit će otvorena do 4. lipnja 2016. godine radnim danom od 10 do 20 sati.

Ulaz je slobodan.

 

 

BOJE ŠIBENIKA

Stara je dilema je li prirodna ljepota i reprezentativnost fotografiranog motiva fotografu upotpunjuje i osigurava ljepotu i raskoš gotove fotografije ili je, ipak, veliki dio umijeća do samog fotografa; da i u ljepoti ne pretjera, ne postane previše narativan i doslovan ili ne sklizne u estetiku kiča.

Željko Krnčević pred sobom ima otvorenu pozornicu eksterijera grada Šibenika, jednog od najljepših povijesnih gradova cijele mediteranske regije. No, izvan same arhitekture grada, njegovih povijesno-stilskih slojeva, područje Šibenika karakterizira specifična konfiguracija morskog i obalnog pejzaža, kao i niza malih otoka. Panoramski pogledi na Šibenik s mora, dok mu se približavamo, ostavljaju nas bez daha, posebice na morsku tvrđavu sv. Nikole te gradske tvrđave sv. Ivana, sv. Mihovila i Šubićevac. Na malom prostoru, u srednjovjekovnom urbanističkom rasporedu mrežaste aglomeracije ulica, s dobro očuvanim tvrđavnim sistemom koji se sastojao i od gradskih bedema, nižu se značajne gotičko-renesansne i renesansne palače te čitav niz crkvi, od kojih je najznačajnija katedrala sv. Jakova u tzv. gotičko-renesansnom miješanom stilu i renesansna palača Gradske vijećnice.

Željko Krnčević, međutim, ne teži fotografiranju svojega grada samo kao reprezentativne kulise pojedinih motiva ili mikrolokacija. Daleko od standardne dokumentarne fotografije tzv. objektivne istine ili turistički “ispeglane” fotografije, Krnčević povijesne motive spaja s intimizmom u fotografiranju, pri čemu je sugestivnost pojedinih prizora posljedica fotografove emotivne ponesenosti Šibenikom i njegovom okolicom. Često se služeći postupkom kontrastiranja arhitekture ili arhitektonske plastike sa živim svijetom – životinjama, ljudima, vegetacijom pa i morem – Željko Krnčević iskazuje određenu alegoriju o protjecanju vremena, nužnim biološkim mijenama, uz delikatni memento novim generacijama Šibenčana kako možda ponekad nisu niti svjesni u kakvom posebnom gradu žive.
Fotografov sentiment prema protjecanju vremena, propadanju stvari i materije, neodgodivom zaboravu na neka bolja ljepša vremena – kada se živjelo mirnije, spokojnije i bez stresa – osjetan je u nizu fotografija koje pamte stare Šibenčane i njihove običaje. Krnčevića na ovoj razini umjetničke fotografije ne zanima standarno fotografiranje najljepših gradskih kadrova i motiva, već ga oko više vuče prema nekim manje poznatim motivima ili atipičnim kombinacijama viđenog i zatečenog. Umjesto vizualno zasićene fotografije s dva ili tri reprezentativna motiva, prisutan je fenomen “pars pro toto”, gdje detalj na višem mentalnom i emotivnom nivou simbolizira cjelinu, ono što u našem sjećanju postoji kao objektivna stvarnost.

U likovnom kontekstu, prvi plan na fotografijama nije uvijek ispunjen, no većinu fotografija karakterizira nizanje planova, kao da fotograf želi u jednoj fotografiji pokazati obilje prirode i arhitekture šibenske regije. Izrez fotografije, odnosno, samo kadriranje fotografije podređeni su likovnoj kompoziciji kadra uz vrlo čestu pojavu razmjera zlatnog reza. Zato Krnčevićeve fotografije djeluju tako mirno, balansirano i harmonično, gotovo kontemplativno. Velika podtema koja privlači ovog fotografa je priroda i njezine mijene, doba dana i noći, posebice suton, kada dobiva spektakularne kolore koji su rijetko naknadno saturirani i kontrastirani. No, teško je reći da kod Željka Krnčevića estetika čistog likovnog motiva nadvisuje temu jer su kadrovi koje uspijeva “uhvatiti” ponekad gotovo na granici vjerojatnosti. Iako će sam fotograf reći kako vrlo brzo i spontano okida fotografije, neki prizori sugeriraju traganje za idealnom situacijom, pozicijom i pravim prirodnim svjetlom ili meteorološkim fenomenima koji – istini za volju – zaista upućuju na brzu i prisebnu reakciju fotografa.
Bez sumnje duboko inspiriran melankolijom Juga, sjetom prema vremenima iz Fellinijeva “Amarcorda”, Željko Krnčević nastavlja fotografsku tradiciju braće Ante i Zvonimira Brkana, Josipa Klarice, Nenada Gattina i Slavke Pavić. U serijama fotografija posvećenih Šibeniku stvorio je neke od najposebnijih i iznimno, potresno emotivnih fotografija grada i njegove okolice, gdje su neraskidivo isprepleteni slojevi tradicije, kulture, humaniteta, ali i visokog emotivnog transfera fotografskog izričaja. To je, vjerujem, “ono nešto” što samo mi koji smo trajno inficirani virusom zaljubljenosti u Šibenik možemo do kraja shvatiti. No, sada, možda po prvi puta, fotografije Željka Krnčevića pružaju uvid u razloge te trajne i duboke zaljubljenosti.

Iva Körbler

Željko Krnčević rođen je ne baš tako daleke 1959., prve fotografske korake napravio je u ranom djetinjstvu zahvaljujući ocu Vinku, strastvenom filmofilu i djedu Josipu Bakotiću Bepu uz staru, dobru Smenu 8. Nakon toga, u 5. razredu I. osnovne škole ulazi u školsku fotosekciju, a 1973. se učlanjuje u tadašnji Foto kino klub Šibenik pri Narodnoj tehnici, gdje svladava osnove umjetničke fotografije. Zahvaljujući spletu okolnosti, više se posvećuje snimanju kratkih filmova kao suradnik Šimi Strikomanu te osvaja i nekoliko nagrada na filmskim festivalima diljem tadašnje države. Prije odlaska na studij arheologije u Zagreb, intezivno se bavi ronjenjem i podmorskom fotografijom. Na studiju, a i kasnije, kao arheolog u Muzeju grada Šibenika, nastavlja se baviti fotografijom, ali, više dokumentarnom, za potrebe struke. Prije nekoliko godina opet se vraća umjetničkoj fotografiji, no, ovaj put u digitalnoj tehnici. Nastoji dobiti fotografiju “iz prve”, bez previše obrađivanja u računalnim programima. Radovi su mu prihvaćeni na više od 35 međunarodnih izložbi kako u zemlji, tako i u inozemstvu, a dobio je i nekoliko nagrada i pohvala na međunarodnim i na izložbama u Hrvatskoj. Sudjelovao je tridesetak skupnih izložbi, imao je samostalnu, “Teke Šibenika”, u Klubu Šibenčana u Zagrebu. U caffeu Domald u Šibeniku i u Klubu Šibenčana u Zagrebu postavlja samostalne izložbe “U šibenskom kanalu” i “Tražeći eremitski kod”, koje su ujedno bile i aukcijske za uređenje crkvice sv. Ante u šibenskom kanalu. Zajedno sa Sinišom Štrkaljom u Gradskoj knjižnici ima izložbu “Sjećanje na kulturocid”, u povodu 15. obljetnice akcije Oluja. Godine 2011. u Gradskoj knjižnici mu je samostalna prodajna izložba “Mara, Kata i dikoji gost”, koja je bila posvećena prerano preminulom mladom prijatelju Matiji Skoriću, a sav prihod išao je Zakladi Ane Rukavina. Godine 2012., zajedno s kolegom Matkom Jakelićem, ima izložbu “Photographia theatralia” u povodu Noći kazališta. Iste godine postavlja izložbu “Kalama, skalama i butama” u povodu obljetnice smrti prijatelja mu i suradnika Milivoja Zenića, koja postaje tradicionalna. S kolegom Ivom Kronjom 2014. postavlja izložbu sakralne tematike “Tebe Boga hvalimo” i samostalnu “Boje Šibenika” u Galeriji Državnog arhiva u Rijeci. Godine 2015. s Ivom Kronjom ima izložbu “Samostan sv. Frane”, te u Kninskom muzeju “Pogled na zavičaj”. Iste godine mu je organizirana izložba “I colori de Sebenico” u okviru bijenala “Bassano Fotografia 15″, u Bassano del Grappa, Italija, te postavlja izložbu “Talijine tajne” u šibenskom Kazalištu zajedno s Matkom Jakelićem. Organizira i okupljanje fotografa iz cijele Hrvatske, naziva “Šibenik u kadru”, koje se održalo tri puta. Fotografije su mu objavljivane u časopisima More, Maslina, Maslinar, Euro City, Šibenik IN, u dnevnim i tjednim tiskovinama, u muzejskim katalozima, te na omotima CD-a Nine Nimca i Pere Kozomare. Potvrdom Skupštine Hrvatskog fotosaveza, 23. travnja 2016. godine postao je Majstor fotografije Hrvatskog fotosaveza trećega reda. Autor je diplomirani arheolog, magistar povijesnih znanosti, Zmaj Bribirski II, otac četvero djece i djed jedne unuke.